Mnogo buke u javnosti diglo je uređenje istočnog zida Dioklecijanove palače, točnije, fasada zgrade koja se nalazi pri vrhu jugoistočnog dijela zida. Bijela fasada bode u oči, te je zamijenila dosadašnju koju je prilično potamnio zub vremena, a u sebi je sadržava čak i rupe iz Drugog svjetskog rata. Sada je razlika obnovljene fasade znatno vizualno znatno izraženije nego je to bio slučaj prije obnove.
Na razglednici koja je nastala između 1910. i 1915. godine jasno se vidi da razloga za brigu nema jer gotovo identična situacija kao danas postojala i prije 100 godina. Konzervatori nisu imali drugu opciju nego poštivati zatečeno stanje.
Nekako nam nije bilo logično da bi struka odobrila ovakvo što tek tako pa smo o svemu razgovarali s arheologom.
"Tijekom restauratorskih radova i sanacije zida, mi smo se nadali da su ispod tog žbukanog dijela očuvane arkade Dioklecijanove palače, međutim nismo ih pronašli. Zid je u dosta lošem stanju, rađen je od lomljenog kamena, čak nisu bili u pitanju klesanci", kazao nam je Nebojša Cingeli.
Možda taj dio malo više upada u oči, ali po svemu sudeći - nije se pogriješilo.
"Pitanje je estetike, sviđa li se nekome ili ne, možda je boja trebala biti više zemljana ili čak boja kamena, to je na ljudima koji su odlučivali", kazao nam je sugovornik.
Zanimalo nas je i kada je taj dio zida nastao.
"Ne znam točno, ali kuća Lukačićeva 1 je građena u 19. stoljeću. Žbuka je bila cementna, a to se moralo dogoditi krajem 19., početkom 20. stoljeća, kada se prvi cement pojavljuje", pojasnio nam je za kraj Nebojša Cingeli.
