Misli mi lete Vukovaru.
Posebno u ove jesenske dane. Život je takav da te misli kojekuda odvuku i vrijeme učini svoje. Nekako, čini se da svake godine nakon 18. studenog i Vukovar potone u zaborav. U neki kolektivni san. Ostane budan samo u srcima i mislima onih koji u njemu žive, posebno onih koji su u ratu izgubili svoje najmilije. Ne trebam ni spominjati one koji još uvijek tragaju za istinom o sudbini svojih bližnjih koji su nestali u ratnom vihoru. Tragaju za istinom i njihovim kostima, kako bi se i oni imali gdje isplakati, barem o svetkovini Svih svetih. Što je ostalo od tolikih pustih obećanja raznih političara koji su se kleli kako će im potraga za nestalima u Domovinskom ratu biti jedan od prioriteta kad – dođu na vlast – zahvaljujući, među ostalim, glasovima onih kojima su to obećavali?!
Misli mi lete Vukovaru. I to živima. Mrtvima je tamo lakše nego njima. Mrtvi su iznijeli svoj križ do vrha Kalvarije, zvao se on Ovčara, bolnica ili nekako drugačije. S pijetetom spominjem mrtve, ali kao čovjeku su mi važniji živi. Mislim da ne trebam biti uzor, ali u ovom pitanju svi bi trebali tako misliti. Mrtvima ne treba ni jelo, ni stan, ni plaća. Oni ne trebaju školovati djecu i uputiti ih u život, dati im kruh ili platiti režije. Sve to živima treba. A nemaju. I to me boli. Njihove poginule nitko ne može vratiti, ali po Vukovaru će ovih dana paradirati mnogi koji bi im i te kako mogli vratiti tvornice, plaće i radna mjesta. Samo je pitanje žele li to zaista učiniti, ili im je Vukovar samo kulisa za paradu. Dostojanstvo braniteljske populacije ne ostvaruje se ni šatorima ni razbijanjem ploča, nego društvenim uvjetima u kojima se može dostojanstveno živjeti od svoga – rada! Ili pošteno zarađene mirovine. Sve drugo bilo bi naplata. A domoljublje koje se naplaćuje nije domoljublje, nego trgovina, najamništvo. Tu nema riječi o dostojanstvu. Vukovar, kao i svaki drugi grad i mjesto, nisu samo zgrade i mrtve kosti, to su – u prvom redu – živi ljudi. Meni je dobro živih važnije od lijepo okićenih grobova mrtvih, iako ni to nije nevažno.
Misli mi lete Vukovaru. Htio bih tamo vidjeti obične ljude. I političare – izmiješane s narodom, ne u prvom ešalonu na misi i u Koloni sjećanja. Tko radi za narod nema se čega plašiti… Htio bih tamo vidjeti sve koji su se borili za Vukovar i – preživjeli. A branitelja tada nije bilo gotovo pola milijuna, koliko ih se danas kiti takvim statusom… Da, htio bih tamo vidjeti i Hrvate i hrvatske Srbe koji im kažu – oprostite! I koji dobivaju oprost jer priznaju istinu. Žao mi je i žrtava i s njihove strane. To je moja ljudska i kršćanska dužnost. Kao sin branitelja, to dobro razumijem. Opraštanje je djelo pomirenja, a pomirenje je djelo pravde.
Misli mi lete Vukovaru. Običnim, malim ljudima. Oni – oni su Vukovar koji nosim u srcu.
