Tradicionalna procesija Za križen na otoku Hvaru, koja je uvrštena na UNESCO popis svjetske baštine, a odvija se besprekidno pola tisućljeća, ove se godine zbog Corona virusa suočava s jednim od najvećih izazova u povijesti.
Bila je godina 1943. kada je talijanska okupacijska vlast ograničila kretanje stanovništva otoka Hvara i praktično svela tradicionalnu procesiju Za križen samo na križonošu i njegovu užu pratnju. Ipak i pod takvim uvjetima, nosilo se križ i hodalo se za križem. Stanovništvo Vrboske, Jelse, Pitava, Vrisnika, Svirača i Vrbanja, dakle tih šest mjesta koje sudjeluje u procesiji, ostali su u svojim kućama, ali sigurno je da su i oni u mislima hodali za križem i molili.
Usred pustinje improvizirali procesiju Za križen
Iduće 1944. godine Nijemci potpuno zabranili svako okupljanje, pa tako i procesiju. Izgledalo je da će se tradicija prekinuti. A onda su naši otočani u izbjeglištvu u afričkom El Shattu, usred pustinje improvizirali procesiju Za križen. Načinili su i križeve i ferale i kandilire, pjevali iste pjesme i molili iste molitve. Tradicija se nastavila.
Tko zna koliko je drugih ovakvih i sličnih situacija bilo kroz polumilenijsku povijest procesije, ali tradicija je usprkos svemu uvijek bila održana.
Ove smo godine suočeni s jednim novim izazovom u obliku Corona virusa. Zdravlje ljudi je na prvom mjestu, pa će se tako trebati slušati i poštovati upute zdravstvenih stručnjaka. Procesija će se održati u minimalističkom obliku u skladu s preporukama. Ali održati će se i to je važno.
Mali broj ljudi u procesiji sigurno neće umanjiti ni smisao ni značenje procesije.
"Svi ćemo biti jednako mali"
Možda ćemo upravo ove godine, snažnije nego ikad biti fokusirani na molitvu. Možda će i križonoše ove godine jače nego ikad imati osjećaj da nose križ za druge.
Ali sigurno je jedno, kada križ bude prolazio našim mjestima, onda će na prozorima i balkonima kuća stajati i moliti ne samo oni stari i nemoćni koji ne mogu hodati, već i oni zdravi.
Svima njima će suza u oku zasjajiti i svi će oni biti jednaki u željama i isti u molitvi. Svi ćemo biti jednako mali.
A križonošama neka je na utjehu, kako će i za sto godina, kada se bude spominjala povijest procesije, njihovo ime biti zapamćeno, jer oni su nosili križ te 2020., te godine Coronine.
A ovo je moja osobna poruka svim ljudima:
Ove noći ostat ćemo doma, ali u mislima i molitvama, hodat ćemo za križen. Bit ćemo uz naše križonoše. I kad se ujutro vrate u naše crkve, kad podignu sveti križ i po starom običaju uz zvuk škrabatuša daju blagoslov, neka znaju da svi mi klečimo pred njima. Jer bit ćemo s njima, kao nikad do sad. Ostanimo doma, bdijmo i molimo zajedno, jer molitva ne poznaje udaljenost.
Nije važno koliko je ljudi za križen, važno je koliko je križ u ljudima. Zato ostanimo doma, otvorimo prozore naše duše, a križ će proći i pored naše kuće.
PROCESIJA ZA KRIŽEN
Za križen od kuće
Ove ću godine dragi Gospodine moliti od kuće.
Ostati ću doma, a ti ćeš lebdjeti nad mojim mjestom,
poljima i lozjima, u rukama križonoše,
zaogrnut velom i gledati kako uvale plaču.
Ove ću godine dragi Gospodine biti tako sam.
U toj noći kada smo uvijek skupa,
neću hodati za tobom, tvojim svjetlom i sjenom,
pjevati naglas, moliti u sebi
i slušati kako odzvanja kamen u utrobi tvrđave.
Ove ću godine dragi Gospodine biti malen.
Malen kao vršak onog trna koji ti je ranio glavu,
nanio bol, prolio krv i ponizio te kako bi meni pokazao
što su zapravo patnja i muka i što je trpljenje.
Ove ću godine dragi Gospodine biti ponizan.
Molit ću za križonošu i njegovu malu pratnju,
da se ne osjećaju usamljeno, da znaju da smo svi s njima,
za njima i u njima, u mislima i molitvama.
Ove ću godine dragi Gospodine naučiti što je muka.
U svakom žulju naših pokojnih, brizi majke, trudu oca,
tuzi prognanika, patnji branitelja,
u svakoj gruboj riječi i rani što tebe izmuči u muci.
