Kažu da je za objektivno pisanje o ratu potreban povijesni i društveni odmak. Pisati ratnu satiru rane 1996. značilo je kopati po nezacijeljenim ranama, rugati se živućim stereotipima i praviti komediju čiji je pozadinski događaj tragedija. I iz svega su toga Ivo i Vinko Brešan uspjeli napraviti film koji je postao klasik hrvatske kinematografije, uzor koji se i nakon više od 20 godina citira, parafrazira i prepričava.
GDK Gavella i HNK Šibenik došli su na Marulićeve dane s predstavom Kako je počeo rat na mom otoku koja je mogla krenuti u dva smjera – biti kazališni remake poznatoga filma ili otklon od već viđenoga. I jedno i drugo moglo je biti dočekano na nož zbog nedvojbene popularnosti filma koju je teško nadmašiti. Međutim, redatelj Dražen Ferenčina u adaptaciji Željke Udovičić Pleština ispoštovao je predložak, zadržao sve one uvjerljive fraze koje publika obožava („Skuvala sam ti paštašutu“), uklopio komiku prijatelja bodibildera, srceparajućih klapa, domoljubnih pjesama i strastvenog prepucavanja supruge i ljubavnice u namjeri da majora Aleksu (Janko Rakoš) maknu od njegove kasarne i ideje da raznese cijelo mjesto u zrak.
Boris Svrtan (Blaž Gajski) bio je izvrstan u ulozi izmišljenog generala koji dolazi uvoditi red u vojarnu, pritom želeći izbaviti svoga sina. Njegov karikirani hod i salutiranje izazvali su salve smijeha, kao i sjajne replike Ivana Grčića i Nikole Baće u ulogama vojnika Albanca i Šćepanovića. Treba napomenuti da je Grčić bio sjajan i bez dijaloga – najveća se ironija očituje u njegovu i Svrtanovu nevojničkom stavu usred vojničkih prepuvacanja – Svrtan hoda poput kakva kicoška redikula, a Grčić na svako urlanje protrne i iskrivi se poput tužne vrbe. Odlične su i kratke scene na improviziranoj pozornici u kojima likovi udaraju po Aleksinim najnižim osjećajima da bi ga izmamili van i spasili svoje mjesto.
Da bi predstava dobila na suvremenosti, trebala joj je referenca na današnju Hrvatsku, nešto što će je iz prostora čiste komike (jer film to nije bio – tematizirao je mračnu svakodnevicu od koje se pokušavao odmaknuti i obraniti ironijom) zaći u prostor društvene kritike. Pjesma „Zovi, samo zovi“ i aludiranje na Irsku kao zemlju koju će prepuniti mladi Hrvati koji odlaze iz domovine pokušaj su aktualiziranja situacije, ali taj je zgodan dodatak zbog kratkoće prošao ispod radara. Ključni će trenuci predstave ostati već usvojene, tipske scene (simulacija seksa „slovenskog“ vojnika u kasarni, Lucijino i Spomenkino prepucavanje oko Alekse, uporno i naporno domoljubno nabrijavanje pjesnika Dantea), fantastična svečano-rugalačka glazba Mate Matišića i vrlo uvjerljivo odigrane uloge. Stavljanje predstave uz bok filmu niti bi imalo smisla, niti je moguće, ali ideja da ratna tema zaživi u ovakvome obliku, daleko od patetike, a opet s idejom da publici nakon početne komike ostavi gorak okust stvarnosti u ustima – sjajna je i dobrodošla.