Popularna dramska serija „Gruntovčani“ živi i svoje kazališno uprizorenje pod okriljem Satiričkog kazališta Kerempuh, u kojemu su u sklopu Marulićevih dana sinoć uživali i Splićani. Redatelji ovog satiričkog remek-djela su Boris Svrtan i Rajko Minković. Premisa je jednostavna i svevremenska – fiktivno podravsko selo dom je živopisnim likovima (Dudek, Regica, Babica, Matula, Presvetli, Cinober, Martin, Gretica…) koji balansiraju između poslova, privatnih problema i sitnih zadovoljstava poput zajedničkog gemišta i u njihovim glavama velebitnim sastancima mjesnog odbora. Ustaljenu svakodnevicu remeti dolazak državne tajnice Marine Puvalo čija će ideja o rasprodaji zemljišnih parcela zbog gradnje ceste i tvornice unijeti nemir u maleno, ali gotovo arkadijski postavljeno mjesto.
„Gruntovčani“ nam kroz svoje likove otvaraju nekoliko ljudskih problema. Slom autentičnosti pred navalom kapitalizma očituje se kroz lako zavedenog Matulu (Filip Detelić) kojemu tajnica Puvalo (Orenal Vištica) može prodati „muda pod bubrege“ jer uviđa da je sličan njoj – moral mu je apstraktna imenica te ima svoju cijenu. Mala seoska obitelj kojoj se tijekom teška života nikad ne pomaže u trenutku bolesti najstarije članice (Babice – Ines Bojanić) postaje poprište roja lešinara koji bi različitim rodbinsko-ucjenjivačkim metodama htjeli doći do materijalne koristi. Na kraju, tu je najtoplija, ali i najtužnija priča o smjeru braka u kojem se plemeniti i naivni Dudek (Matija Šakoranja, briljantno uvjerljiv u emotivnim dijelovima) otklanja od ideje supruga-muškarčine i hranitelja obitelji, a njegova brižna, ali razočarana supruga Regica (maestralna Mirela Videk Hranjec) mora preuzeti stvari u svoje ruke da obitelj preživi, makar prodala obiteljski zemljišni posjed. Razna seoska zabadala pritom nabacuju dosjetke, podbadaju, obećavaju prosperitet, brda i doline, a sve se svodi na stoput viđenu ljudsku manu sebičnosti i gramzivosti u trenucima važnih odluka. Tada na vidjelo izlazi mentalitet „nek' susjedu izgori kuća“ i činjenica da miris novca i budućnosti drugačije od one koju žive (i zaslužuju) korumpira do srži.
„Gruntovčani“ su zbog svoje tehničke zahtjevnosti i duljine, stalnih izmjena scenografije, beskrajnih replika likova i ideje opće dekadencije maloga čovjeka zbilja velik zalogaj, ali ansambl se sjajno nosi s tim zalogajem. Njihova je ekspresija sjajna, zvonki kajkavski uvjerljiv, prikaz netaknuta arkadijskog sela nostalgičan, skok u kapitalističku pokvarenost logičan. Premreženost teksta tragovima popularne suvremene kulture (društvene mreže, stranačke spletke, pjesma s Eurosonga, porok klađenja) ne dopušta da se gledatelj uljulja u prošlost do mjere u kojoj se ne može poistovjetiti s likovima. Dudek pred nama postaje svaka poštenjačina koja je stradala dok netko drugi diže ruku umjesto/protiv njega, Regica svaka vrijedna supruga koja je svoj bračni život zamišljala lakšim, Štef (Josip Brakus) svaki razmaženi sin koji će prvom prilikom profućkati i novac i ugled.
„Gruntovčani“ su istovremeno i duhovita i bolna društvena satira, a u potrazi za njom ne treba se uvlačiti u podravske rukavce. Takvi ljudi žive među nama i bore se, mahom za sebe, i dopuštenim i nedopuštenim sredstvima. Oduševljeni pljesak splitske publike rekao je dovoljno o ovoj sjajnoj izvedbi koja je donijela tračak drugačije glumačke vizije i radosti u naš grad.
