Travanj je mjesec kad se sjećamo velikih uspjeha splitskih "žutih". Prisjetili smo se prije par dana one prve europske titule osvojene u Münchenu, kada je Split "poludio" slaveći svoje košarkaše. Naravno, ovih dana obilježavamo i titule europskih prvaka osvojene u Zaragozi i Parizu, što je dobar razlog za razgovor s Lukom Pavičevićem, bekom "žutih" iz najvećeg klupskog razdoblja.
Pozdrav, Luka, ovo su tvoji dani, pa i naši dani. Dani svih nas koji smo odrastali uz najveći europski košarkaški klub svih vremena, "Jugoplastiku". Na početku razgovora rekao si: "Sretna obljetnica." Prošlo je, eto, 37 godina od prve titule prvaka Europe osvojene u Münchenu. U Split si te godine došao iz Cibone kao veliki talent i kao suigrač Tonija Kukoča i Dine Rađe iz selekcije juniorskih prvaka svijeta iz Bormija?
"Ne samo iz Bormija, kad smo postali juniorski prvaci svijeta. Mi smo bili generacija još od 1985. To je generacija koja je tri godine bila zajedno. Ja sam s Tonijem i Dinom, na primjer, bio cimer. Kasnije je Božo Maljković rekao da bi me želio i oni su me baš pritiskali, pa se na to nadovezalo da je Božo doveo Duška Ivanovića, mog starijeg suigrača i kapetana iz Budućnosti. Tako da je Jugoplastika trebala još jednog playmakera, zajedno s pokojnim Zoranom Sretenovićem i Ivicom Burićem. Tako je to bila jedna dvogodišnja, pa i trogodišnja operacija, u kojoj su me pozvali da dođem i budem dio te generacije. I moja greška je bila što nisam došao od samog starta jer je to bilo moje prirodno okruženje, da budem uz te suigrače i tog trenera, a mogu reći i uz taj ambijent koji Split nudi."
Ti onda prvu sezonu nisi mogao igrati. Sjećam se, bio je neki transfer iz Cibone. Ti si preko Cibone došao, je li tako? Bila je neka pauza?
"Nije bilo pauze, nisam mogao igrati jer sam imao prometnu. Desetog listopada mi smo išli na neki turnir u Španjolsku i ja sam prije toga vikenda otišao na Hajduka, igrao je s Budućnosti u Podgorici, a ja sam volio preko vikenda, kada sam slobodan, doći do Podgorice, da dođem i gledam utakmicu. U Hajduku su mi igrali dobri prijatelji. Ja sam vjenčao Zvjezdana Pejovića, bio mu kum, preko njega sam upoznao Štimca, Pudara i Slavena Bilića. Dolazili smo kod Perasa u tada popularni kafić "Papillon" u Spinutu. Bila je to sjajna grupa momaka koja je igrala u Hajduku, nije to bilo intenzivno druženje, ali često smo se nalazili u istim barovima, kafićima i restoranima. Dolazio sam na svaku utakmicu Hajduka, a oni su dolazili nama na Gripe. Ja sam volio Hajduk i išao sam često, sa svojim najboljim prijateljem, pokojnim Krešimirom Petrićem. On je mene kao malog Podgoričanina uzeo pod svoje da mi pokaže Split i da me upozna s ljudima i tu se razvilo jedno lijepo i iskreno prijateljstvo."
Mi ovaj intervju radimo prvenstveno zbog prve obljetnice te prve titule u Münchenu. Rekao bi Božo Maljković: "Mi smo u svim formularima bili četvrti, mi smo svugdje stavljeni četvrti, u posjetu gradonačelniku četvrti." Znači, bili smo totalni autsajderi u tom Münchenu?
"Naravno da smo mi bili totalni autsajderi, jer u toj petorci koja je izašla u polufinale protiv Barcelone i finale protiv Maccabija Dino Rađa je imao 21 godinu, Toni Kukoč je imao 20 i ja sam imao 20 godina, Sobin je imao 24, Duško Ivanović je imao 31 godinu, Peras je imao 23 godine, Sretenović je imao 24. Ali govorim o petorci koja je izašla na parket, mi smo bili ekipa koja u tom trenutku nije izgledala kao da se može mjeriti s onima iz Milana, Barcelone, Tel Aviva... Međutim, kako će vrijeme pokazati, Božo je bio mladi trener, poslije se pokazalo da će biti jedan od najvećih europskih trenera. Imali smo dva igrača koji će postati Hall of Fame, Dina Rađu i Tonija Kukoča. Duška Ivanovića, koji je bio najbolji strijelac. Svi mi smo pokazali da smo bili izuzetno vrijedni igrači, a Božo Maljković izuzetno vrijedan trener. Mi smo bili u tom momentu jedna ozbiljna sila, koja je igrala jednu jako ozbiljnu košarku, pod vodstvom Bože Maljkovića i uz asistenciju i savjete profesora Aleksandra Nikolića, koja je funkcionirala izvanredno kao košarkaška organizacija, s Josipom Bilićem kao generalnim menadžerom i s našim nekadašnjim legendama: Željkom Jerkovom, Petrom Skansijem, Ratom Tvrdićem, Brankom Macurom, Damirom Šolmanom, koji su bili u Stručnoj komisiji kluba. Mi smo predstavljali jednu ozbiljnu organizacijsku strukturu. To možda nekome nije tako izgledalo, niti smo mi sami znali u kojoj smo fazi u tom momentu. Međutim, taj München je zapravo pokazao koliko smo mi na svim poljima bili jaki i, kad se gleda unazad, to je svima bilo veliko iznenađenje, ali s obzirom na to da je poslije uslijedila dominacija od tri uzastopne titule koje nitko nikad nije napravio, jasno je bilo da smo već i tada bili jaki i spremni."
Sam doček u Splitu, to je bilo nešto neponovljivo, to je bilo 100.000 ljudi, je li tako?
"Ja mislim da je to, iskreno rečeno, bio nevjerojatan doček. Napomenuo bih da smo se vraćali preko zagrebačke zračne luke. U Zagrebu smo imali 30 do 50 tisuća ljudi. Masa ljudi bila je na splitskom aerodromu i nismo mogli izaći kroz zgradu. Nas su nekim evakuacijskim skalama proveli na kaštelansku cestu. Taj dio od aerodroma duž Kaštela, svih Kaštela, svi su izašli na ulicu, od male djece, baka i djedova... Svi su imali žute šalove od Trogira do Splita. Trebalo je sići dolje do sv. Duje, do Dioklecijanove palače, međutim nije se moglo ući jer je bio ogroman broj ljudi. Jedan od tih momaka koji je bio tu popeo se na katedralu svetog Duje i stavio žutu zastavu "Jugoplastike". Čekalo nas se na Rivi, ali nismo se uspjeli probiti. Od 150 do 200 tisuća ljudi dočekalo nas je u Splitu, onda su nas proveli autobusom do Gripa, do naše male dvorane, koja je bila potpuno puna, od parkinga do dijela ispred dvorane. To je bio nevjerojatan doživljaj, osjetiti ljubav koju smo donijeli tim ljudima. Mali grad, Velo misto, koje je, onako da kažemo, dočekalo i pozdravilo jedno ozbiljno ostvarenje."
To je, po mom mišljenju, najveći dan splitskog sporta, ali imamo i druge dvije titule prvaka Europe, onu iz Zaragoze 1990. i iz Pariza 1991.?
"Ta prva godina bila je, kako kaže Božo, neočekivana. Mi smo imali tada najjaču ligu na svijetu, ako ne računamo NBA. U toj ligi, a pogotovo te sezone 1989./90., bilo je šest, sedam strašnih ekipa. Uz nas je tu bio Partizan, sa strašnim talentom i vodstvom, bili su tamo Divac, Đorđević, Paspalj, Željko Obradović, Pecarski. Ja mislim da smo mi bili jednostavno discipliniraniji i da je u tom momentu Božo Maljković, uz savjetništvo profesora Nikolića, bio prevaga. Mislim da je taktička i trenažna, ajmo reći, snaga i disciplina bila veća, jer je Partizan imao jednak, možda i veći talent, koji nije bio tako dobro sjedinjen u tom momentu kao što smo mi bili. Znate kako, to su nijanse u pitanju. Taj Partizan nas je dobio oba puta u prvenstvu bivše države i dobio nas je u finalu kupa. U momentu kad smo mi najjači, dođe Partizan i pobijedi nas, sve oklade su tada padale u vodu kada su ta dva tima jedan protiv drugog, motivacija, inspiracija i talent, sve je prštalo. Tu se nikad nije znalo, to su bili sudari giganta. Oni su te 1989. osvojili kup i predstavljali su izuzetnog protivnika. Ali ne možemo a da ne spomenemo da su, mimo Partizana i Jugoplastike, koji su se borili za te trofeje, tu još bili i fenomenalna Bosna, Zadar, Cibona, Olimpija, da je tu muka bilo otići bilo gdje drugdje. Cijela liga bila je jedno ozbiljno natjecanje, tako da su se kroz jednu ligu raščišćavale situacije tko je u prednosti, Jugoplastika ili Partizan, jer su morali iz utakmice u utakmicu dokazivati da su najbolji. Onog momenta kada to ne bi uspjelo, tada su se gubile utakmice. Ja bih rekao da je ta nekadašnja liga, te prve naše europske titule, sezona 1988./89., bila splet utakmica, konkurencije i događaja, jedna mreža konkurencije koju je ta sezona kroz procese i izazove koje je svaka utakmica pružala davala šansu i nama i Partizanu da dođu do točke pucanja. E sad, ispostavilo se da smo, bez obzira na kvalitetu svih ostalih, mi predstavljali najbolju i najjaču grupu karakterno gledano, da smo sustavno bili najbolje postavljeni i da smo mi mogli individualno i timski izdržati te najteže momente tijekom tih najvažnijih utakmica, u kojima se preživljava ili umire. Ta prva titula oblikovala je jedan šampionski duh koji je, na primjer, poslije toga živio još dvije godine bez obzira na izmjene u timu. Doveli smo to do točke da je bilo jednostavno nemoguće pobijediti Jugoplastiku. Pa mi smo tada zamalo pobijedili i Denver Nuggetse na McDonald's turniru. Što se tiče Europe, ta ekipa je toliko narasla i dodatno se pojačala Zoranom Savićem, Aramisom Naglićem, Naumoskim kasnije, priključili su se kao svježa krv i ta ekipa je osvojila i postala šampion. I ta druga titula, koja se nije lako uzela u Zaragozi... Već se znalo kolika je naša moć."
Tada su "žuti" već bili respektabilna europska košarkaška sila?
"U toj drugoj sezoni već je svima bilo jasno da smo mi najbolji tim. Od prvog dana do zadnjeg dana na svim natjecanjima. Znalo se da je to tim koji je prethodne godine sazrio i da je još jači i tu smo svi zajedno, i kao organizacija i kao treneri, položili jedan ispit zrelosti i čvrstine, jer smo, znajući da smo u svakoj utakmici favoriti, uspijevali pobjeđivati i s najavom pobjede dobiti sve i uzeti sve trofeje. Mi smo došli tu i rekli: "Mi smo iz Jugoplastike, mi smo najjači i mi ćemo pobijediti", i to je najteži način pobjeđivanja. I mi smo uspjeli u tome, uzeli sva tri trofeja i napravili back-to-back u Euroligi, koji je do tada napravila samo Cibona, bilo je teško. Ja bih tu drugu sezonu okarakterizirao kao ispit zrelosti, bili smo najjači i nismo bježali od toga. Ušli smo u svaku utakmicu znajući da moramo pobijediti. Navijači se znaju razmaziti i to su očekivali od nas jer je to bio intenzitet osjećaja i osvajanja. Dan-danas, kad prođem, ljudi me prepoznaju i kažem da je najteže osvojiti prvu titulu, ali trebalo je to s drugom i potvrditi."
I onda dolazi treća, ona 1991. u pariškom Bercyju, vodio vas je trener Željko Pavličević, i toj tituli se malo tko nadao?
"Prvo je Božo Maljković otišao u Barcelonu, pokojni Sobin u Aris, Duško Ivanović u Španjolsku. Dino Rađa, naš najbolji igrač i stup te kvalitete, otišao je u NBA. Mi smo ostali bez tri igrača iz prve petorke i trenera koji je napravio kulturu pobjeđivanja. Mi nismo imali nijedno pojačanje, tek na početku te sezone uspjeli smo dovesti Avieja Lestera, koji nije bio kategorija velikog pojačanja, bio je jedan zlatni momak i dobar igrač. Nismo imali novca da dovedemo neke veće igrače. Nastavili smo se natjecati u ligi i Europi, ali dosadili smo više protivnicima.
Mi imamo situaciju, ljudi su govorili: "Dosta je, dosta je, ajmo iznijeti ove momke."
I za mene je ta treća titula zapravo najteža titula. Drugi kažu da je druga najteža, ona prva je uvijek posebna, ali ova treća donosi najviše poštovanja klubu.
Ta titula došla je u trenutku kada su ostala samo četiri igrača iz prve sezone: pokojni Sreta, Peras, Toni i ja. Naravno, tu su bili i Jozo Tabak i Čizmić, ali u suštini, ta četiri igrača bila su nositelji i jedini koji su osvojili i prethodne titule.
Kasnije su dolazili drugi: Savić, Naglić... Ali ta četiri igrača su ostala i sačuvala DNK ekipe. Savić je, naravno, odigrao finale u Parizu jako dobro, ali ova četvorica su držala kontinuitet.
Koliko god to bilo tako, ova četvorica bili su ljudi koji su držali DNK ekipe. I moramo priznati da je Željko Pavličević došao iz potpuno drugačije košarkaške priče, iz linije Mirka Novosela, koja je bila skroz drugačija. Ipak, imao je dovoljno osjećaja, mudrosti i fleksibilnosti da u jednom trenutku ne zaustavi tu grupu, nego da joj dopusti da nastavi rasti."
Ja mislim da je to najnerealnije osvajanje Eurolige ikada?
"Za mene je ta sezona posebno važna jer smo tada osvojili i posljednje prvenstvo bivše države. Osvojili smo te godine i kup. Malo ljudi zapravo zna koliko je mala bila vjerojatnost da taj tim može uopće nešto osvojiti, a kamoli tri titule, i na kraju zatvoriti jedno razdoblje velikih uspjeha. Usput, kod mene u dječačkoj sobi stoji ta lopta kojom smo osvojili zadnje prvenstvo protiv Partizana u Beogradu, sačuvao sam je."
Pamtimo, Luka, tu utakmicu, često je pogledamo na YouTubeu. Sjećaš li se druženja u Splitu, izlazaka? Jednom si rekao da ti dođu velike emocije kad vidiš one žute dresove?
"Sjećam se grada, splitskih klubova i ljudi, prijatelja. Došao sam u Jugoplastiku u jednom delikatnom trenutku, nakon pokušaja odlaska u Ameriku. Okušao sam se u Ciboni i trebao sam naslijediti Dražena Petrovića koji je odlazio u Real Madrid. Ja sam imao svega 19 godina kada sam došao u Cibonu, a 17 kada sam otišao u Ameriku, i moje odluke nisu bile zrele i nisu bile primjerene mojoj situaciji. Ja sam bio u jednoj, kako da kažem, nesređenoj igračkoj i životnoj situaciji kada je mene Božo nagovorio, i Duška i mene doveo. Ja sam bio prihvaćen od Bibe i cijelog establišmenta, ušao sam u grupu ljudi, to jest igrača, kojima bih svima svoju djecu povjerio. Povjerenje koje ja i ljubav koju imam prema tim ljudima, s kojima sam radio, ne može se često dogoditi u životu. Najčešće ljudi nemaju takve ljude u životu. Evo, sada dok pričamo, zasuzi mi oko. Split kao grad doživio sam kao jednu bolju verziju mog rodnog grada Podgorice, jer je bio jednako sarkastičan, bogat humorom i čvrstinom, ali ipak mekši zbog mora, vedriji zbog plavog neba i mirisa soli i palmi. Što se mene tiče, ja sam bio spreman živjeti među tim ljudima, s tim narodom, koji je opisivan kroz seriju "Velo misto" i kroz filmove i pjesme Olivera Dragojevića. To je bilo mjesto gdje sam se ja osjećao i više nego kao kod kuće, tu sam ljubav prenio prema mojim sinovima, barem kroz svoje dojmove. Svaki put kada se sjetim, to budi neke izuzetne emocije. Još me ljudi prepoznaju, prilaze mi na aerodromima. Eto, kupio sam sada stan u Ateni, volim more...
Pamtim izlaske u restoran "Boban", Jerkovljevu pizzeriju "Galija", konobu "Kod Joze", volio sam popiti kavu u hotelu "Park" na Bačvicama, išao sam i "Kod Dunde" u Sitno Gornje, pa i izaći s društvom u klubove "Paganini" i "Shakespeare"..."
Tako smo s Lukom prošetali Splitom s kraja osamdesetih, sjetili se velikih uspjeha "žutih".
Bio si strašan play...
