Svaki put kada se parkiram pored kuće gdje mi žive roditelji ostanem u autu i promatram tu straćaru, a ne kuću. Moram priznati da je moj otac veliki radom od te kamene straćare stvorio dom.
Još kao srednjoškolci otišli su u grad i odvikli seoskog života. Ono malo novca očevi roditelji davali su za školovanje njega i sestre, nisu uspijevali ulagali u staru kamenu, rodnu kuću, desetljećima.
Dok moj brat nije počeo materi plakati kako ne mogu plaćati podstanarstvo, onda mater počela plakati ocu da joj sin jedinac (ja se ne računam) ne može spojiti kraj s krajem u mjesecu. Onda mi je otac počeo plakati da ga je mater satrala. Onda ja, onako iz zafrkancije, zašto oni ne idu u podstanare i prepuste stan sinu jedincu.
Moj otac čuo je samo prepustiti stan i prenio materi ideju da idu na selo, a jedincu prepuste stan.
Krenula je obnova djedovine, koju je brat skratio na dva mjeseca, jer je otkazao stan čin su mu rekli svoju ideju i petnaesti dan su bili na njihovom krevetu.
Kako će jedinac spavati na kauču, a sebi su u dnevnom boravku napravili prenočište za sebe i dvoje prekrasne, pametne i posebne djece moga brata.
I zato svaki put sam u čudu dok gledam ovu kamenu građevinu, što sve roditelji rade da udovolje djeci.
Naravno i ja sam roditelj.
-Luceeee, jubavi i radosti materina -prene me glas mog ženskog roditelja.- Boga ti miloga što svaki put stojiš u autu, susidi će mislit da nisi sva svoja. Nemoj to više radit.
-Majko, malo se odmaram od puta.- Pokušam sakrit istinu.
-Uđi u kuću pa se odmaraj do mile volje, a ne da te svak' gleda.
Nisam htjela više ulaziti u raspravu, ne želim je rastužit, rijetko uspijem doći i onda se volim posvetiti samo smijehu i radosti.
-Kako dica?
-Dobro, puno rade. Kako ti i otac?
-Šta nam fali, ajmo u kuću.
Prvi put sam osjetila iskrenost u glasu. Nikada mi se nije tužila što su došli u selu i odlazak iz udobnog stana u kuću koja je sagrađena prije više od sto godina, ali nekako sam u glasu osjećala nezadovoljstvo.
-Slušaj, nećeš se jutit, posli mi tribaju doći prijateljice.
-Ma neka dođu, koje su to, je li ih znam?
-Ne znaš, to su seoske udovice, imamo jedan projekt.-Ovo „projekt“ tako je ponosno izgovarala i uspravila da shvatim važnost tog „projekta“ a posebno njenu važnost jer je ona dio toga.
-Pa ti, majko, nisi udovica!
-Muči, nemoj da te otac čuje. Priznaj da je uvik bija osjetljivog zdravlja, a ima par miseci da se diže dva puta noću u zahod, a godinama je samo jedanput. Čuvam ja njega, ali ovo mi je prilika da uđem u klub udovica, neka mene tamo, zlu ne tribalo.
Osjetila sam nadljudsku snagu, prvo da joj ne opalim peščurinu, a onda da ne vidi moj smijeh.
Ali to je moja mater! I samo sam upitala.
-O čemu se radi taj projekt?
-Reći ću ti, ali kada one dođu glumi da ništa ne znaš.- Nagnula se prema meni, tiho mi govoreći kao da zidovi imaju uši. Ja sam krenula u njenu igru, jer sam vidjela koliko joj je „projekt“ bitan.
-Ma da me tupim nožem kidaju ni rić ne bi rekla.
-E tako i triba. -Ona ni moju zafrkanciju nije shvatila, izgleda da joj je ostala u stanu u nekoj ladici. - Slušaj, doša je novi pop.
-I??
-Dobro da skratim. Nije drag časnima i ne žele čistit crkvu i njegovu kuću, a tamo je moja Luce vjeronauk našoj dici. Onda smo se udružile mi udovice…
-Majko ti nisi udovica!
-Aj, pusti to, nisam još, nek ti dovršim. Onda smo se mi….-Zastala i pogledala me, vidjela je da treba priskočit tu riječ ili joj neće biti laka.- …organizirale na dane i tjedne sve sredimo. Dite moje, svi kada dođu na misu kažu da je boje nego kada su časne čistile.
Ovo je sa takvim ponosom izgovorila kao da je primio predsjednik Banskih dvora.
-Svaka ti čast! - Ovaj zaključak nije bio usmjeren „projektu“ već mojoj materi, shvatila sam zašto je imala mir u glasu kada sam došla. Nije se ona navikla na staru kuću, već je pronašla zabavu da opstane.
Nastavila mi je uzbuđeno pričati o svim planovima i podvizima, ali i o problemima koje nosi svaki odgovoran „posao“ kao što je ovaj. Najveći im je problem žbir (špija) osjećaju da je netko među njima i sve prenosi časnama, e to im je životni problem. Sve su zapustile, djecu, unučad, polje, sreća što nemaju muža, jer on traži posebnu pažnju, a one sada osim popa za nikoga i ništa nemaju vremena.
Začujemo kucanje na vratima, mater se u sekundi uozbilji i stavi kažiprst na usta, tim pokretom željela mi je reći da prestaje naša priča o popu.
-Uđi, uđi.-Reče gospođi koja je ušla i pokaže rukom prema meni.-Ovo je moja čer. Sidni, raskomodi se dok druge ne dođu.
-Hvala. Da vidiš kako smo ovu subotu sredile crkvu i oko crkve. Časne su sigurno divljale.
-Neka im!- Nadoda sretnog lica, moja mater.
-Iznile smo tapete isprid i dobro ih izčetkale i posli oprale.
-Di u crkvi ima tapeta?- Upadne u priču, začuđena.
-Pa iza oltara!- Ljutito mi odgovori mater, jer kako je smijem tako sramotit, da ne znam gdje stoje tapeti. Ispada da me nije odgojila kao pravu kršćanku.
-Jeste li sredile cviće?
-U, da sredile, donila Petromila svojih karanfila, crkva je okićena ki da se ženi engleska kraljica.
-Oče časne puknut.- Prokomentira mater sa pogledom prema nebu. Kao da joj Bog već sada daje milost. Jer jesu časne božja stvorenja, ali pop je pop.
-Mi ti peremo ulaz u crkvu, a iz daljine nas gledaju one. Počele smo pivat „U sve vrime godišća,“ a ima još četiri miseca do Božića.
-Neka ste, nek puknu.
Dok su njih dvije pričale soba se punila ženama, kaže moja mater udovice. Moram priznati da nit su imale crnu maramu, nit crnu odjeću. Sve su bile vesele i pune životnih planova.
Pojednostavljeno, mojoj materi nisu donijele tugu i plač u život, već radost i smisao postojanja.
Neka nova vremena, neke nove udovice.
-Slušajte, otkrila sam žbira!- Dobaci jedna, teško mi reći, udovica, jer je imala crvenu čipkanu košulju, onakvu kakvu su puno mojih prijateljica nosile na krizmi. Možda joj je to još od njezine kćeri sa krizme.- Kako smo se dogovorile pratila sam je.
-Je li Ivku?
-Da.
-A zato je nema večeras.
-Naravno, dala sam joj po nosu.
-Ma nisi je valjda udrila?- U šoku moja mater.
-Nisam, što ti je. Ovako je bilo.
Sve su se primakle i pretvorile u uho, dok je mater letjela po kući, osmijehom koji nisam vidjela od kada joj se zadnji unuk rodio. Posluživala, kuhala kave, čajeve, svih nudila njenim kolačima i primijetila sam da oca još nisam vidjela. Zabranjen mu pristup vjerojatno dok mu ona ne javi da može doći u svoju kuću.
-Kako smo nas par udovica,-ovo je ponosno rekla, kao da su preplivale La Manche- shvatile da imamo žbira, sastale smo se i zaključile koja je prva udovica,-ponovo preplivavaju La Manche- sumnjiva i tu sam uz dogovor drugih ja počela pratiti. Poslije zadnjeg sastanaka ja umisto da idem doma išla sam za njom i pogađate….Ivka pravo u časni.
-Aaaaaa, majku joj njenu…-sve u glas, dok mater još sva crvena u licu leti i servira nove prijateljice.
-Ja nebudi lina, sila na kamen, onaj iza zidića koji je do kapije u koju ulaze časne. Bome sam se načekala, srića što nije zima. Prošla je dobra ura, evo ti Ivke, još nije ni iz kapije izašla kad sam je zaskočila.
-Bravo, tako, majku joj njenu…-u glas sve počela tapšati po ramenima „Ksenu ratnicu“
Počeo je žamor, koji mi je smetao da čujem svoje misli, a kamoli tko što govori, ali iza leđa čujem umjetni materin smijeh i glas.
-Izvolite don Luka, sjedite ovdje pored moje kćeri.-Ma nu ti moje matere i književni zna. Okrenem se, a iza mene visoki zgodan muškarac, obučen po posljednjoj modi. Prije bih rekla da je političar i to na vlasti, a ne pop. Pa gdje mu je liturgijsko ruho, gdje mu je bijela traka oko vrata, on u Bosovom ili kojem već odjelu, e sad mi je jasno zašto su se udovice ovako zauzele.
Lijepo smo nas dvoje počeli pričati, ali su nas prekinule vesele ženice, koje su treptale okicama i namještale besprijekornu odjeću.
Ja sam ustala jer me sve to počelo gušiti i izašla vani da potražim oca. Nisam ni pristupila u dvorište kada je za mnom izašao pop.
-Luce gdje ste pobigli?
-Puno je vruće.
-Vidim ja da ste vi vruća žena.
Uhvatio me smijeh, ali sam ga kašljem uspjela prekriti.
-Što vam se zagrcnulo?
-Ma sve u redu idem pronaći oca.
-Evo vam moj broj mobitela pa možemo ići na kavicu.
Uzela sam vizitku iz njegovih njegovanih ruku, još u čudu što mi se sve danas dogodilo.
Uspjela sam pronaći oca i s njim malo popričati. Veoma je sretan od kada je mater u klubu udovica jer ima neku zabavu pa mu ne grinta kada ide na karte i balote.
Ušla sam u auto i krenula kući. Na prvoj okuci kada više nisam bila na pogledu moje matere, nazvala sam brata i rekla kako me kuva pop. On u zafrkanciji kakav je od rođenja, odgovori.
-Sestro, pa tribaš se osjećati privilegirano, pop bira samo najbolje žene u selu.
