Iako se o tome u javnom prostoru ne govori dovoljno glasno - tisuće djece u Hrvatskoj i Splitu ovisno je o videoigrama. U Hrvatskoj trenutno ne postoje specijalizirane ustanove za liječenje dječje ovisnosti o videoigrama te se djeca tretiraju individualno kod psihologa. Liječnici i dječji psihijatri, naravno, bave se problemom, ali za sada je sve na individualnoj razini.
Dok neki roditelji ne vide problem u tome što djeca djetinjstvo provode s džojstikom u ruci pred ekranom, neki su zabrinuti potražili stručnu pomoć. Jedna od onih koji se bave dječjom ovisnošću o videoigrama je i Žana Pavlović, dječja psihologinja koja nam kaže da sve više djece u Splitu ima ovaj problem.
Korona je donijela pošast, ovisnost o videoigrama je kulminirala za vrijeme epidemioloških mjera
"Broj djece se povećao za vrijeme epidemioloških mjera kad smo mi odrasli prema uputama nadležnih zadržavali djecu kod kuće i usmjeravali ih na puno toga preko interneta i ekrana. Mislim da se tu rodio jedan pojačan interes za ekrane i djecu smo na neki način vezali za internet. U to vrijeme se i nastava odvijala preko interneta... Puno toga se odvijalo online i slabili su njihovi socijalni odnosi. Nakon toga je došlo do toga da smo shvatili da su previše usmjereni na ekrane i da ih moramo malo odviknuti od ekrana. To, naravno, nije lako. Već su se razvila ovisnička ponašanja kod djece", kaže nam Pavlović.
"Kolege stručnjaci i psiholozi su upozoravali na ovaj problem na način da se govorilo o tome da ćemo, nakon što se riješi problem korone, doći do puno problema koji zadiru u mentalno zdravlje. To su depresija, anksioznost, socijalna fobija pa i igranje videoigara", dodaje.
Splitski roditelji se obraćaju dječjim psiholozima
Žana Pavlović govori nam da se nešto roditelja obraća stručnim licima zbog toga što djeca previše vremena provode pred ekranom, no puno je češći slučaj da se pomoć traži tek kada nastupe drugi problemi.
"Roditelji dođu kada se pojavi loš uspjeh, kad se smanji pažnja i koncentracija, kad postanu razdražljivi, kad zapostavljaju druge aktivnosti. Djeca žele još jednu, pa još jednu... Videoigre su u tim slučajevima najveći poklon, skupljaju novce za videoigre i tako dalje", dodaje.
"Svjetska zdravstvena organizacija je uvrstila ovaj poremećaj u klasifikaciju. To je dakle, službeno priznato. No, da bi se netko proglasio ovisnim o videoigrama mora kroz neki određeni period od osam ili 12 mjeseci imati problem i mora se vidjeti oštećenje na nekim drugim aspektima djetetovog života", kaže Pavlović.
Rani simptomi: razdražljivost, socijalna anksioznost i fobija, izostanak socijalnih vještina
Pavlović kaže da su rani simptomi ovisnosti o videoigrama razdražljivost i socijalna anksioznost i fobija. Dakle, ako dijete odbija druženje s vršnjacima (kada se ne igraju videoigre), zapostavlja obaveze i kad mu je jedino važno da postigne neki nivo u nekoj od tih igara.
"Uvijek kažem roditeljima da zbroje vrijeme koje je dijete provelo na ekranima. To je jako važno. Događa se da djeca prelaze s jednog ekrana na drugi, pa roditelji na to ne gledaju s uzbunom. Preporučujem roditeljima da sve bude umjereno i ograničeno. Jako je važno ograničenje i vidjeti što djeca rade i gledaju na ekranima", kaže.
"Roditelji trebaju pogledati što dijete igra"
"Roditelji trebaju vidjeti što dijete igra, to je jako važno. I jako ja važno da nisu pred ekranom pred spavanje. Roditelji se često ne pridržavaju uputa, recimo da dopuštaju da dijete igra igru koja nije za njihovu dob", kaže Pavlović.
Pitali smo je koliko vremena pred ekranom je previše vremena.
"Igranje videoigara u nekoj dobi od 6 do 9 godine više od jednog sata dnevno je previše. U dobi od 10 do 12 godina je u redu da bude sat i pol dnevno, a od 13 do 18 godina maksimalno dva sata dnevno", kaže Pavlović.
"Treba reagirati što prije"
"Roditelji trebaju reagirati čim vide da se dijete mijenja i da mijenja raspoloženje (a to mogu povezati s internetom i igrama), kad dođe do nemogućnosti kontrole igranja i kad su igre prioritet, kad dođe do pada školskog uspjeha i nezainteresiranosti za društvo vršnjaka", kaže psihologica.
"Ove probleme treba rješavati kroz sustav i na sve druge načine. Djeca to ne mogu riješiti sama", dodaje.
"Sjećam se jednog slučaja iz svoje prakse kada je 12-godišnji dječak prijetio roditeljima da će nauditi sebi ako mu ukinu igre. Treba biti pažljiv i ne treba naglo ukidati igre. Treba potražiti stručnu pomoć, svakako. Dječak je bio iz obitelji koja nije najbolje funkcionirala, pa je u ovom slučaju trebalo tretirati cijelu obitelj. Problem ovisnosti o igrama, kao i kod drugih problema ovisnosti, nikad nije jednostavan i uvijek treba uključiti cijelu obitelj, roditelje u prvom redu", zaključuje.
