„Ovo mi je najtužnija vijest od ikad ičeg vezanog za Hajduk“, jutros je na Facebook statusu napisao jedan moj prijatelj, zaljubljenik u bijeli klub. Ne, ne radi se o porazu od Dinama u trenucima kad je vječnim optimistima, toliko napaćenima Hajdukovim porazima, zamirisalo čudo titule. Usprkos šoku, nevjerici i sasvim logičnoj zbunjenosti i gnjevu, ne radi se ni o, kako to mudre glave upakiraše, „raskidanju ugovora s predsjednikom Kosom.“ Danas cijeli Split, a i dobar dio Hrvatske, raspravljaju o sukobu navijača Hajduka s petoricom prvotimaca.
Quo vadis?
Teško mi je bilo prevaliti i ovo „navijača“ preko tipkovnice jer ne znam o kojim se ljudima radilo, koji su njihovi motivi te općenito njihova strana priče. Činjenica je da je jučer, 23. travnja 2018., došlo do nemilog verbalnog, a na kraju i fizičkog okršaja između zasad nepoznatih navodnih simpatizera splitskog kluba i njegovih igrača. Vražji je posao biti objektivan kad znaš samo da je bilo provokacija i da je Futacs zaradio modricu ispod oka. Ali i to je dovoljno da ti se zgadi sve što si dotad radio i da ostaviš sve i pitaš – pobogu, Torcido, quo vadis, a i ti, Hajduče, skupa s njom?
Prvašići, tko je prvi počeo?
Moram najiskrenije priznati, nakon vrlo šturog priopćenja i „neimenovanih izvora“ na koje su se kolege novinari pozivali, moja je prva reakcija bila – taj tko je udario Futacsa – bolje bi bilo da si je odsjekao nogu. Futacs nije samo najtalentiraniji hajdukovac, prevažan centarfor i igrač koji klub podiže za klasu više. On je već sad institucija, simbol stranca kojega obožavaju, idol mališanima koji s devetkom na leđima u redovima čekaju pred svojim stadionskim ulazom. Onda je slijedilo pitanje – pa zašto Futacs? Ostavivši teorije zavjere o tome da je jedini jasno i glasno rekao što misli o raskidu Kosova ugovora, čitamo dalje. Branio je Saida. Istog onog Saida koji je, uz sve naše suosjećanje s teretom bivanja nogometašem Hajduka u ovim teškim vremenima, već pokazao da nije baš najmirniji karakter i da na provokacije i kritike reagira kao bačva baruta na iskru. Od čega se Said branio? Što su napadači toliko skandalozno izrekli da Said gubi kontrolu i spominje majke? Tko je prvi počeo i tko je prvi pretjerao? Pitanja su kojih me izrazito sram jer ona nisu nizašto drugo nego za – prvi razred. Sramota za navijače, taman da su pretpubertetlije, a sam razgovor koji je išao u netrpeljivost – sramota i za igrače.
CSI Split
Čula sam nekoliko verzija priče. Prva je ona „antinavijačka“ – izletjeli su iz Kluba navijača, verbalno napali Saida zbog loše igre protiv Dinama, Said je nebiranim rječnikom uzvratio, jedan od navijača uzeo stvari u svoje noge, a noga je završila na kolateralnoj žrtvi – Futacsu.
Druga verzija – navijači pijuckaju kavu, prolazi pet prvotimaca, idu na ručak, navijači dobacuju koji se vrag prešetavaju nakon onakve igre, na što im Said i Futacs naizmjence psuju sve po spisku, navijači brane svoju čast ili što već, noga kreće Saidu u glavu, Futacs staje između i – opet kolateralna žrtva.
Gadi mi se to što se moramo igrati CSI Split. Gadi mi se to što se uopće stvara mogućnost da mi koji nismo ništa vidjeli – rekonstruiramo. Gadi mi se što bi jedini pošten način prosudbe bio suočeljavanje zaraćenih strana, za uho svakoga posjesti na stolicu, pa reci ti, Ahmede, što ti je Petar Perić rekao, pa ajde sad ti, Petre Periću, u kojem će se točno trenutku Saidova igra radikalno popraviti, koliko da ga puta probijemo nogom da proigra?
Selo priča
Gade mi se i mlaka priopćenja i činjenica da moram mamićevskom retorikom reći – pa dajte, neka netko više udari šakom o stol! Ovaj sukob je jedna velika rigotina pljuvačke na Hajdukovu dresu, i to onome na kojemu su tisuće imena ljudi koje ste također ispljuvali svojim postupkom. I umjesto da sad operete to što ste okaljali, vi puštate sve koji nisu ništa vidjeli da se dave po društvenim mrežama i metodama babe Vange pretpostavljaju ne što, nego ZAŠTO se dogodilo!
Da nisam utopist i mazohist, ne bih navijala za Hajduk. U toj maniri pokušat ću s utopijskom molbom – vi koji ste vidjeli i koji ste sudjelovali – budite muški, barem sad! Zaludu nam stadionski rekordi, članske iskaznice i broj prodanih kemijski, možemo si time iskopati oči ako ćemo biti klub koji zbog nečije loše igre (halo, ej, kao da trener i sportski direktor ne obitavaju u ovoj galaksiji) tjera pravdu na – ulici. I sad kad krenu priče da ulica vodi klub, onda će frakcija radikala opaliti hešteg pivaj i nitko nam ništa ne može, jer tuča nam je ispod kože.
Odgovornost, ne demagogija – za sve!
Statut KN Torcida, članak 8: djelatnosti kluba su (točka 9): proaktivan i multidisciplinaran pristup prevenciji nasilja prije, za vrijeme i nakon održavanja sportskog natjecanja.
Dramatična pauza.
Kos odlazi zbog tuđe greške i svoga propusta. A što je s ostalima, što je s kolektivima? Igračima, Nadzornim odborom, navijačima? Komu oni polažu račune? Kojeg vraga uništavamo hrvatske šume za statute i kodekse kojima se rugamo?
Što se igrača tiče, pogotovo stranaca, neka im netko objasni, ako se još može. Nogometaš si relativno lako zaradi slavu i lijep novac. Ali jednom kad si okalja ugled, ni najbjelji ga dres neće oprati. Verbalizacija igračke problematike na ulici sve je samo ne pametan potez. Tu je nogometaš kao konobar – gost je uvijek u pravu. Jer tvoj je posao da govoriš na terenu, odnosno da igra govori za tebe. Kad se dovedeš u situaciju da na ulici psuješ majku navijačima, budi siguran da si stvarno odigrao loše, ali budi i dostojanstven prema klubu za koji igraš – okreni se i nastavi igrati, dokaži da si bolji. Ne raspravljaj kao uličar. Postoje drugo vrijeme i mjesto.
Zaista, vrlo tužan dan u povijesti Hajduka.
Još jedan od onih dana kad se vidi koliko nam nedostaju Torcidini pojedinci koji su znali smiriti mase i raditi samo na boljitku kluba. Jer zapaliti ih može svaka pojedinačna budala. Iz dana u dan tomu svjedočimo.