Većina zemalja bilježi sve veći broj ovisnika o internetu. Ovisnost o internetu, jednako je opasna kao i druge ovisnosti (droga, alkohol, kocka).  U zadnjem izdanju priručnika za duševne poremećaje  iz 2013. godine u poglavlju pod stanjima za daljnja istraživanja navedena je „ovisnost o internetskim igrama“.  U ovom trenutku diljem sviejta otvaraju se odjeli na psihijatrijskim klinikama gdje se oboljeli mogu liječiti a pojedinačni slučajevi traže pomoć psihijatra i psihologa. Prema procjenama struke 130 tisuća ljudi u Hrvatskoj  u dobi od 20 do 30 godina ovisno je o internetu.

Još uvijek nismo svjesni koje posljedice upotreba mobitela i interneta može imati na dječji razvoj. Roditelji se obraćaju psihologu za pomoć radi drugog problema i tek kroz razgovor  se doznaje  o prekomjernoj upotrebi mobitela, tableta, računala i video-igrica. Signali za uzbunu su ponašanja djece u vidu napetosti, razdražljivosti i svojevrsne „otupjelosti“, tikova, strahova, lošije pažnje i koncentracije, zanemarivanja obaveza, lošijih kontakata s drugima. Nekontrolirano i neumjereno korištenje interneta, društvenih mreža ili igranje video igara može ozbiljno ugroziti psihofizičko zdravlje te poremetiti odnose s drugima. Čest je slučaj da dijete dođe u posjet prijatelju, i ne odvaja pogled od ekrana mobitela, prijatelj pored njega sjedi, isto tako s mobitelom, jedan do drugog, gledaju u ekran i tipkaju. Pedijatrijska društva ne preporučuju nikakve ekrane u prve tri godine. Bijeg u virtualni svijet jednak je bijegu putem psihoaktivnih sredstava, nikotina i kocke u svijet ovisnosti.

Fatalna privlačnost video-igara

Upravo kod djece koja teže sklapaju prijateljstva u stvarnom svijetu, virtualni svijet i društvene mreže su izuzetno primamljive. U virtualnom svijetu sve je moguće. Moguće je imati puno prijatelja, biti jak, snažan i „pobiti“ sve neprijatelje, kliknuti na „delete“ i neprijatelji nestaju. Video-igre pružaju izuzetno jake podražaje i izazivaju impulzivne i brze reakcije kod djece. U stvarnom svijetu, podražaji su blaži a aktivnosti sporije, ništa ne donosi tako veliko uzbuđenje. Nakon višesatne  jurnjave autom, potrage za neprijateljem,“ubijanja“, „pucnjave“ iz različitih oružja i prekomjerne stimulacije mozga, djetetu je iznimno težak povratak u „stvarni svijet“. Neka djeca nisu spremna nositi se s time. Svjedoci smo ekstremnih slučajeva, koji pune crne kronike u zadnje vrijeme, poput slučaja dječaka iz okolice Zaprešića koji je nakon što su mu roditelji zabranili video-igre, od bijesa prerezao žile. 

Česte su situacije da roditelji djeci daju mobitel kako bi se zabavili uz obrazloženje da je djeci dosadno. Što je loše u dosadi? Djeca koja će ponekad biti prepuštena dosađivanju neće imati drugog izbora nego zabaviti se onim što ih okružuje, umjesto da očekuju zabavu od drugih, mobitela, interneta ili TV. „Djeca se ne znaju sama zabaviti“ rečenica je koja  se često čuje. Prosječan dan sedmogodišnjaka planiran je unaprijed. Kroz jutro je u vrtiću ili školi a popodne na slobodnim aktivnostima: engleski, talijanski, nogomet, pjevanje, gluma, ples, taekwondo, judo, slobodno penjanje, plivanje..Kad je vrijeme za igru koju će sam osmisliti?

Djeci se dopušta višesatni boravak na kompjuteru uz obrazloženje „želim odmor nakon napornog radnog dana“ i „nema vremena baviti se djecom“. Djeca trebaju nas a ne tehnologiju i ekrane.

Brojke upozoravaju

Čak 89 % svih video igrica ima nasilne sadržaje. U akcijskim video igricama svake minute „ubije“ se  2 osobe, u „pucačinama“  čak 23 osobe.  Mladi do 25 godina dnevno na mobitelu provedu gotovo četiri sata, a u to vrijeme nije uračunano slušanje glazbe. Njihova najveća trauma je trauma prazne baterije. Možeš im uzet sve, izlaske, role, slatkiše  al mobitel ne diraj. Čak 96 % djece u Hrvatskoj, u dobi od 10 do 15 godina koristi mobitel i računalo, a prvi mobitel u dobi od 8 godina ima 20 % djece. Djeca do 6 godine, nemaju još uvijek veliku mogućnost održavanja koncentracije pa nemaju ni potrebu biti za kompjuterom dulje od 30 minuta. Psiholozi koji rade s osobama između 16 i 25 godina govore o rastućem broju mladih koji su autodestruktivni, usamljeni, depresivni, pate od anksioznosti i društvenih fobija.

Provodimo 20,5 sati tjedno online

Nekad su djeca u vrtić donosila najdražu plišanu igračku od kuće kako bi im bilo lakše odvojiti se od majke, a danas nose mobitele koji majci ili ocu više ne trebaju. U igri s drugom djecom, često oponašaju  roditelje povlačeći prstima preko ekrana mobitela ili razgovarajući mobitelom, ljuljajući lutku u kolicima. Djeca nas gledaju, slušaju i oponašaju. Ne možemo očekivati od djece da ne budu dugo na kompjutoru ako smo i sami stalno online. Koliko puta dnevno pogledate svoj mobitel? Prosječni Britanac 50 puta dnevno. Prosječni korisnik u Njemačkoj uključuje svoj mobitel svakih 18 min. Na pisanje poruka na aplikacijama poput Vibera i WhatsAppa dnevno se potroši 30 minuta. Vjerujem da je i u Hrvatskoj slična situacija. Djeca vjeruju da su njihovi roditelji ti koji većinu vremena provode na internetu. Na pitanje “Što želiš biti kad odrasteš?“  četverogodišnji  dječak iz Meksika je odgovorio “Želim biti mobitel, tako da roditelji obraćaju više pažnje na mene“. Djeca se natječu s tehnologijom za našu pažnju.

Sve više vremena provodimo online, a sve manje u osobnom kontaktu s drugima pa i s vlastitom djecom. Tehnološki napredak ne možemo izbjeći ,ali možemo se potruditi da taj omjer bude manji. Uvedite dan bez mobitela i drugih ekrana. Uvedite ručak bez mobitela. U vremenu kad ne radite budite dostupni bližnjima a ne svima. Ugasite ekrane, uključite život.

Čitamo se.