Na pisanje ove kolumne potakao me događaj petogodišnjeg dječaka koji se otrgnuo baki iz ruku i promijenivši dva tramvaja došao kući. U potragu za dječakom uključili su se policija, taksisti, građani i roditelji. Potraga je trajala oko 2 sata, a za roditelje i baku dječaka - cijelu vječnost! Dječak se odlično snašao, promijenio čak dva tramvaja, izišao na pravu stranu ulice i našao put kući u vrijeme kad je već pao mrak. Ono što mene muči je sljedeće pitanje: Kako je moguće da dječak potpuno sam prođe dva tramvaja, a da ga nitko ne primijeti? I da nitko ne reagira? Toliko smo se otuđili da nam je potpuno svejedno ako se pored nas u tramvaju vozi dijete od 5 godina samo? Zar to nikome u dva tramvaja nije bilo čudno? Nemoguće da nitko nije primijetio? Što nam se to događa?
Efekt promatrača
Jesmo li se toliko otuđili da ne reagiramo na ovakve stvari ili čekamo da u punom tramvaju reagira netko drugi jer „zašto bi baš ja danas izigravao heroja, može neko drugi?“ Ovaj fenomen nije nov u psihologiji i naziva se „difuzija odgovornosti“ ili „efekt promatrača“. Prema ovom fenomenu veće su šanse da ljudi nekome pomognu ako u blizini nema nikog ili ima jako malo ljudi. Najpoznatiji slučaj u povijesti dogodio se u 1964. u New Yorku kada je nastradala mlada Kitty Genovese. U razdoblju od pola sata, njezin napadač napao ju je tri puta na ulici, dok je 38 njezinih susjeda gledalo taj prizor sa svojih prozora. Međutim, nijedan od tih 38 svjedoka nije nazvao policiju. Taj je događaj potaknuo niz međusobnih optuživanja te postao simbol hladnog i dehumanizirajućeg načina života u velikom gradu.
Možemo samo pretpostaviti da je apatičnost, tako tipična za stanovnike velikih gradova, jedan od uzroka apatije i otuđenosti koju često susrećemo u velikim sredinama. Kako bismo ih spriječili da nas stalno opterećuju i narušavaju našu privatnost, jednostavno ne obraćamo pozornost na njih, što je češće moguće. Ravnodušnost prema susjedu i njegovim problemima naučen je refleks života u velikim gradovima. U suvremenom svijetu, nailazimo na užurbanost, kronični nedostatak vremena i stalno zanemarivanje odnosa s drugim ljudima i općih ljudskih vrijednosti. Zanemarujemo pomaganje drugima (altruizam), prijateljstvo, kolegijalnost u nekim slučajevima i obiteljske, partnerske odnose kao i odnose s djecom.
Prepoznajemo ljude s TV ekrana ali ne i prve susjede. Suvremeni način života uvjetovan stalnim natjecanjem s vremenom i obavezama, nestabilnim poslom i fleksibilnim radnim vremenom. U mnogim domovima svatko dolazi i odlazi u drugo vrijeme. Odrasli članovi obitelji se međusobno ne vide, ne razmjenjuju svoje svakodnevne brige, probleme, uspjehe, dileme, dobre stvari. Obiteljski ručkovi postali su prava rijetkost. U svemu tome, pokazati brigu za nekoga očito se smatra „posebnom vještinom“ ili „nečim neobičnim“. Briga za druge negdje nam se izgubila.
Empatično ponašanje
Pokazati brigu za druge trebalo bi biti svakodnevno i iskreno ponašanje, praćeno spremnošću da se pomogne bilo kad i bilo gdje. Empatične osobe sklone su činiti dobro. Osim činjenice da pomažemo drugima, empatično ponašanje je ulaganje i u vlastitu psihičku dobrobit. Empatičnim ponašanjem povećavamo samopoštovanje , smanjujemo stres, osjećamo se bolje i fokusiramo na pozitivne stvari u životu. Kada pomognemo nekome kome je to potrebno, pogotovo prijatelju ili osobi do koje nam je stalo, koju volimo, zauzvrat dobijemo prekrasan osjećaj topline. Osjećamo se kao da smo postigli nešto jer smo nekome pomogli. Jesmo li empatični samo u vrijeme određenih akcija,u tijeku božićnih blagdana i određenih humanitarnih zbivanja koje se ciljano provode za kupovinu određenog lijeka za dijete? Jesmo li postali imuni na bol, patnju i nevolje drugih? Ja čvrsto vjerujem da nismo. U suprotnome, očekuje nas budućnost u kojoj ćemo se boriti s otuđenjem, usamljenosti, apatijom i depresijom.
Njegovanje prijateljskih odnosa
Od svega ovoga, mogu nas zaštititi bliski i kvalitetni obiteljski, partnerski, ali prije svega prijateljski odnosi. Jedna od temeljnih ljudskih potreba je potreba za pripadanjem nekome ili nečemu. Prijateljske odnose treba njegovati i čuvati te stvarati nove kad god smo u prilici. Drugi ljudi su nam važni i potrebni da bismo se potpuno razvijali i punim plućima živjeli. Budite otvoreni stvarati nova prijateljstva i upoznavati nove ljude bez obzira na broj godina koje imate. Budite uzbuđeni kao i kod prvih prijateljstava u djetinjstvu koja su trajala jedno popodne, a možda traju još i danas. Pri tom mislim na prijatelje koji žive u stvarnom a ne virtualnom svijetu. Pokažite djeci svojim primjerom kako se brine o drugima, starim, nemoćnim, ljubimcima. Učite djecu da brinu o drugima, veoma brzo vi ćete biti „ti drugi“.
Ja ipak vjerujem da na ovim našim prostorima još uvijek stanuje dobrota, ljubav, pomaganje i empatija. I da je događaj s dječakom i situacija iz tramvaja, prije iznimka nego pravilo. U to me uvjeravaju svakodnevni primjeri „običnih“ ljudi koji ne zaboravljaju pomoći nekom darujući ono što u tom trenutku imaju.
Ako nemate ništa za pokloniti, uvijek imate toplu riječ i zagrljaj. Samo se ljubav dijeljenjem množi.
Čitamo se!
