Prema istraživanju u Velikoj Britaniji, devet od deset ispitanika obožava čokoladu. Deseti laže. Jednostavno volimo čokoladu a i drugu hranu. Volimo jesti. Uživamo jesti. Nema tu velike filozofije. Puno toga nam se vrti oko stola. Važni događaji u životu povezani s ugodnim emocijama ne mogu bez hrane (rođenje, krštenje, promocija diplome, vjenčanje, posao, poslovni uspjeh). Prejedanje za vrijeme prigoda u našoj kulturi smatra se poželjnim. Ako slučajno izostane smatra se uvredljivim za domaćicu koja je spremila tri ručka, sedam vrsta kolača i ispekla dvije torte.

Početkom 80-tih godina intenzivno se istražuje fenomen nekontroliranog i razuzdanog prejedanja čija pojavnost raste proteklih godina. Prejedanje se opisuje kao uzimanje ogromne količine nezdrave hrane (sladoled, krafne, slatkiši, hamburgeri, pizze, čips i sl.) najmanje dva puta tjedno tijekom šest mjeseci. Prejedanje ulazi u kategoriju  poremećaja prehrane zajedno s anoreksijom i bulimijom. Poremećajima prehrane smatraju se sve promjene u ponašanju koje dovode do oštećenja tjelesnog ili psihičkog zdravlja, a vezane su uz konzumaciju hrane.

Hrana može izazvati ovisnost

Nije vam se nikad dogodilo da ustajete noću pojesti jabuku? A čokoladu? Kad pojedete čokoladu, aktiviraju se osjetni pupoljci na jeziku za slatko, signal aktivira područje kore velikog mozga tj. „sustav mozga za nagrađivanje“. I hrana može izazvati ovisnost baš kao i ovisnost o pušenju, alkoholu i drogama. Prema podacima Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo 57% odraslih i 35% djece ima prekomjernu težinu a pretilost je nađena kod 18% učenika osnovne škole, 13% učenika srednje škole  i 5% studenata.  Mogli bismo reći da su nam studenti najzdraviji dio populacije. Udio djece s prekomjernom tjelesnom težinom i pretilošću raste iz godine u godinu. Imamo li loše prehrambene navike kao djeca velika je vjerojatnost da ćemo ih imati i kao odrasli. Zanimljivo je da prema nekim istraživanjima poremećaja prehrane, muškarci čine 30-35% onih koji se prejedaju. Kod dječaka se ovaj problem previđa i ignorira više nego kod djevojčica. Češće nego žene, muškarci mogu osjećati snažan pritisak društva za rješavanjem životnih problema i prikrivanjem osjećaja. Drugim riječima nije muško onaj koji se ne uhvati u koštac s problemima, ne zna ih sam riješiti i o njima razgovara s drugima.

Postoji  snažna veza između emocija i hrane koju jedemo. Zbog osjećaja usamljenosti, ljutnje, frustriranosti ili nakon svađe s partnerom, lošeg  dana na poslu ili u školi, posežemo za hranom koja „otupljuje” neugodne emocije. Jedemo da bismo se utješili. Nitko tako dobro ne tješi kao palačinka. Živimo u „jedećoj“ kulturi. Jedemo uvijek i svugdje, stvarajući zalihe hrane iako za to nema velike potrebe ali bolje i sigurnije se osjećamo. Ne daj Bože da zarati, svaka poštena kuća mora imati bar dvadeset jaja, tri kila brašna, dva kila šećera, dvije litre ulja i par konzervi. Nikad se ne zna kad nas može uhvatiti glad za palačinkama a u kući nema brašna?!

Zajednički ručak kao rijetka pojava

Hrana je česta tema razgovora, što se kuha za ručak i što ćemo jesti. Hrana ima obilježja odnosa s nekim, može biti sredstvo komunikacije. Kad dijelimo hranu s nekim, dijelimo neko iskustvo i emocije. Hranjenje  je puno više od zadovoljavanja potrebe za hranom. Dok majka doji, drži dijete u naručju, gleda ga i umiruje, ohrabruje ga a toplina i sigurnost ovog odnosa ostaju zauvijek. Danas je rijetka pojava da majka uopće doji dijete, djetetu se stavi bočica s hranom u krevet i to tako da mlijeko ide samo. Nešto kao pojilica za ptice, puko zadovoljavanje potrebe. Gdje nam se izgubio ritual hranjenja i obroka? Zajednički ručak i obitelj na okupu rijetka je pojava, gotovo endemska. Hrana je odrednica napretka i zdravlja. Dijete napreduje ako dobro jede. I sve je u redu, osim što nije. Jedemo nezdravo i u velikim količinama uglavnom više nego što nam treba. Ovog trenutka, više ljudi u svijetu umire od posljedica pretilosti nego pothranjenosti.

Većina istraživanja pokazuje da geni, emocije i ponašanje naučeno u obiteljskom okruženju djeluju na nastanak poremećaja prehrane. Upravo zbog toga, razvoj pozitivnih prehrambenih navika bi trebao početi u ranom djetinjstvu. U našoj kulturi razvoj ovih navika počinje žlicom “jedna za mamu, jedna za tatu, jedna za baku, jedna za djeda, jedna za tetu, jedna za strinu…” i tako do drugog koljena. Od djetinjstva se učimo suočavanju s neugodnim emocijama, što često uključuje njihovo potiskivanje, a veliki broj ljudi svoje emocije potiskuje upravo hranom.

Nakon prejedanja, problemi ostaju

Neugodne emocije i stres svakodnevno zatrpavamo hranom. Mnogi od nas ne mogu prepoznati kada je njihovo jedenje uzrokovano emocijama, a kad stvarnim osjećajem gladi.  Jedemo li zbog gladi ili nam treba hrana da bi manje osjećali ljutnju, usamljenost, potištenost, strah, da bi nam bilo lakše u borbi sa svakodnevnim problemima? Nakon  prejedanja, problemi koje smo imali ranije i dalje ostaju a dodatno imamo osjećaj krivnje, grižnje savjesti, a često i višak kilograma.

Hrana je svugdje oko nas. U poslovnim prostorima, sve su češći automati s grickalicama i kroasanima. Poruka je, jedi i radi. Na put se ne ide bez sendviča, kod zabave i druženja s prijateljima planira se što će se pojesti, na more se ne ide bez voća, keksa i opet sendviča. Jedi i zabavljaj se. U poštanskim sandučićima uglavnom su računi za struju, komunalije, vodu i reklame o prehrambenim proizvodima. Na benzinskoj pumpi uz gorivo nude čokoladu a na radiju svira „Poješću sve kolačiće…“. Na televiziji gledamo najmanje 15 puta dnevno reklamu  „Nemoj misliti na torticu…” i  „Kad si gladan nisi svoj“. Gotovo, već sam pojela torticu i Snickers. Jeste li znali da  90% reklama promovira fast food proizvode, prezasićene masnoćama, šećerom i solju? Ovi proizvodi se reklamiraju u dinamičnim i efektnim reklamama s uglavnom mlađim, nasmijanim i zgodnim glumcima u idiličnom okruženju kako bi privukli pažnju i probudili naše emocije. Vjerojatno su mladi, sretni i uspješni radi Nutelle koju mažu na kruh svakog jutra. Nema drugog objašnjenja.

Ne kupujte ono što ne želite jesti

Kako prevariti samog sebe ili svoj mozak i ne pojesti 200 g čokolade noću nego jednu kockicu? Lakše bi bilo prevariti nekog drugog. Potrebno je dva mjeseca da uspostavimo neku naviku a samo pet minuta da nas žudnja za hranom  „prođe“.  Pet minuta kao pet godina kad nešto čekaš. Hrana izaziva zadovoljstvo. Ako vam to zadovoljstvo stvara probleme i višak kilograma, zamijenite ga drugim koje neće imati negativne posljedice po vaše tjelesno i psihičko zdravlje. Izbjegavajte jesti sami ili gledajući televiziju, surfajući internetom ili čitajući knjigu. Ne kupujte ono što ne želite jesti.  Nemoguće je ne jesti grickalice ako ih imate svugdje po kući. I ne pravdajte se da ste ih kupili radi djece. Proučite što zapravo jedete kad jedete kobasice, smrznuta pileća prsa, voćni jogurt?  Ukoliko budete znali više o hrani koju ubacujete u sebe, možda vas glad prođe.

Htjeli priznati ili ne, svi ponekad rješavamo emocije hranom. Nema ništa loše u tome ako je to povremeno, ali ako je često, može ozbiljno ugroziti naše psihičko i fizičko zdravlje. Suočiti se s emocijama nije lako ali jedino tako možete riješiti emocionalnu glad. Ili ostati uvijek gladni.

Čitamo se.

 



Komentiraj

Napišite komentar
Upišite svoje ime