Odavno već nešto nije toliko uzdrmalo europsku političku scenu kao nedavno jednostrano proglašenje neovisnosti španjolske pokrajine Katalonije. Katalonske težnje za nezavisnošću nisu nova pojava u toj pokrajini. Ova sjeveroistočna španjolska autonomna regija nekoliko stoljeća održava ili makar nastoji održati određeni stupanj samostalnosti u odnosu na ostatak današnjeg španjolskog Kraljevstva.. I dok se još uvijek analiziraju posljedice ovakve političke odluke, bitno je naglasiti kako se radi o dvije ključne točke koje su bitne za razumijevanje situacije u Kataloniji.
Prvo, jednostrano proglašenje neovisnosti 27. listopada 2017. dovelo je do različitog tumačenja ustavne krize u Kraljevini. U nedostatku političkog dijaloga unutar same Španjolske proglašena je „na silu“ neovisnost Katalonije bez poštovanja redovite procedure koja je previđena u demokratski konsolidiranom društvu. Odgovor savezne vlasti nastupio je nedugo nakon proglašenja neovisnosti u obliku aktivacije sad već kultnog članka 155. španjolskog Ustava. Tim činom savezna je vlast praktično preuzela kontrolu nad pokrajinskom, odnosno raspušten je parlament, s njime i vlada, a novi pokrajinski izbori zakazani su 21. prosinca.
Drugo, demokratski legitimitet za proglašenje neovisnosti Katalonije temelji se na referendumu održanom 1. listopada koji je proglašen protuustavnim od strane saveznog Ustavnog suda dok je Katalonija još uvijek i de jure i de facto bila u sastavu Španjolske.
Povijesni junaci ili povijesne kukavice?
Predsjednik vlade Puigdemont i dio kabineta praktično su u pobjegli od španjolskog državnog odvjetništva koje ih tereti za veleizdaju. Ovakvo neozbiljno ponašanje vrha katalonske vlasti djeluje kao da je čin proglašenja neovisnosti zapravo bio potez očajnika. Očito da nisu bili dovoljno pripremljeni za potencijalne posljedice jednostranog proglašenja neovisnosti. Ono što stvar čini gorom dalo se već naslutiti uvidom u rezultate referenduma: negdje oko 92% birača glasalo je za samostalnu i neovisnu Republiku Kataloniju, ali oni čine samo nešto manje od 43% ukupnog biračkog tijela ove pokrajine. Takvim ishodom referenduma dovodi se u pitanje legitimacija postupaka poduzetih od strane katalonskih vlasti, ali i uzrokuje dublje rascjepe među stanovništvom Katalonije oko političke budućnosti te pokrajine. Na kraju, kad pomislite da političke elite ne mogu biti gore prema težnjama dijela svog naroda, besramno se evakuiraju u Brisel kako bi izbjegli odgovornost, a danas takav postupak pravdaju objašnjenjem da su od Brisela tražili pomoć za izlazak iz krize.
Hrvatski i katalonski narod – braća?!
Dakako, daleko zabavnije bilo je pratiti reakcije različitih analitičara, skupina, medija, ali i političkog vrha u Hrvatskoj. MOSTovci su naravno odmah digli glas ZA samostalnu Kataloniju jer je navodno isto tako hrvatski narod patio u komunističkoj Jugoslaviji, Hercegbosanci su oblijepili Mostar katalonsko-hercegbosanski zastavama s porukama na hrvatskom i katalonskom „Mi smo sljedeći“, a analitičari su uporno povlačili paralele između aktualne situacije u Španjolskoj i onog što se dogodilo u bivšoj nam državi početkom posljednjeg desetljeća prethodnog stoljeća. Smatram da bi bilo dobro razbiti sva tri diskursa koja su se pojavila, meni osobno najupečatljivija, pa ćete mi dopustiti umjetničku slobodu da ih nazovem ujedno i najbitnijim u hrvatskoj javnosti unutar i preko granice.
Što se tiče prvog i posljednjeg diskursa, ovog koji dolazi od dijela analitičara i političara, valja naglasiti kako političko – ustavna kriza u Španjolskoj ima jako malo veze sa situacijom u Jugoslaviji. Raspad Jugoslavije u širem kontekstu obilježio je pad komunizma na europskom tlu, uspostava novog, post hladnoratovskog svjetskog poretka, širenje ideje slobodnog tržišta i demokracije dublje na istok te preustroj Europske zajednice u Europsku uniju. Na jugoslavenskoj razini, pojava velikosrpskog fašizma, terorizam radikalnih skupina (tzv. Balvan-revolucija), ekonomska kriza socijalističkog poretka, blokada saveznih vlasti, duh demokratske promjene koji je zahvatio Europu i svijet te konačna agresija JNA omogućili su proces raspada Jugoslavije. Pravo hrvatskog naroda na samoopredjeljenje tek je argument koji je iskorišten nakon što su svi ostali uvjeti u međunarodnoj zajednici i Jugoslaviji otvorili vrata prema neovisnosti. Upravo u smjeru ove linije argumentacije pisao sam u svom diplomskom radu obranjenom 2016. na Fakultetu političkih znanosti.
Iz toga proizlazi da Katalonija nema puno toga zajedničkog s Hrvatskom, osim diskursa o tisućljetnoj borbi za neovisnost koji nije nevažan na narativnoj razini, ali unutar geopolitičkog konteksta ne drži vodu. Držim da je, iz tog razloga, dobro što se Republika Hrvatska pridružila ostalim zemljama Europske unije, pitanje Katalonije proglasila unutarnjim pitanjem Španjolske i time, de facto, nije priznala samoproglašenu Republiku Kataloniju. Da parafraziram proslavljenoj vojnika JNA-a Bahrudina Kaletovića: oni bi stvarno kao da se odcjepljuju, ali mi im kao ne bismo trebali dati da to i učine, barem ne na ovaj način na koji to pokušavaju izvesti.
Malo o Herceg Bosni i Kataloniji
Na kraju, obratio bi pažnju na bratimljenje Herceg Bosne i Katalonije. Plakati koji su osvanuli u Mostaru, neslužbenom glavnom gradu hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini, na deklarativnoj razini narativa imaju važnu ulogu: pokazuju koliko je borba jednog naroda za neovisnošću i autonomijom solidarna s drugim narodom u sličnoj situaciji. Ono što je pak sporno u ovom diskursu svakako je komparativni potencijal ova dva zasebna slučaja. Kao prvo, hercegbosanski Hrvati traže političku i kulturnu autonomiju kao jedan od tri konstitutivna naroda u svojoj domovini Bosni i Hercegovini, a koja im nije zajamčena unutar postojeće političko – teritorijalne zajednice Federacije BiH. Iz toga proizlazi drugi problem, a to je da Herceg Bosna kao teritorijalna jedinica u BiH trenutačno ne postoji niti ima definirane entitetske granice već su njene granice ukomponirane Washingtonskim sporazumom u hrvatsko – bošnjački entitet 1994. godine. Dakle, sve da Herceg Bosna zaista i jest sljedeća, kako plakati u Mostaru poručuju, potrebno ju je prvo pronaći na karti Bosne i Hercegovine. A do tada, nadajmo se da će makar presuda hercegbosanskoj šestorici u Haagu biti oslobađajuća.
