”Mnogo je učenika izučavalo meditaciju pod vodstvom učitelja zena Sengaia. Jedan od njih običavao je svake noći ustati, preskočiti zid hrama i uputiti se u grad na provod. Jedne noći, obilazeći spavaonice, Sengai otkrije učenikovu odsutnost te pronađe i visoki stolac koji mu je poslužio da se uspne na zid. Sengai ukloni stolac i smjesti se u podnožje zida. Kad se noćna skitnica vratila, ne znajući da je stolac Sengai, stupi nogom učitelju na glavu i skoči u vrt. Čim otkrije što je učinio, silno se zgrane. Sengai mu reče:” Rano ujutro prilično je hladno. Pripazi da ne navučeš prehladu. Učenik više nikada noću nije izašao.”   ( zen priča)

Svi mi biramo živote koje vodimo. Biramo tugu ili sreću, uspjeh ili pad, strah ili radost, pozitivne ili negativne ljude. Bez obzira jesmo li svjesni svojih izbora, činimo ih u svakom trenutku. Prihvaćanje pune odgovornosti za svoje postupke jedan je od zahtjeva zrelosti. To nije uvijek najlakše, no nužno je za naš daljnji razvoj. Neočekivano zadovoljstvo u prihvaćanju odgovornosti jest u prihvaćanju svijesti o osobnoj snazi. Sreća je u našoj snazi. Život ulazi u nas samo ako mi to dopustimo. On će nam biti koristan, ma što odabrali. Ako tražimo uzbuđenje, naći ćemo ga. Možemo potražiti ono pozitivno u svakom iskustvu. Sve situacije predstavljaju sjeme za novo razumijevanje, ako se otvorimo prema njima. Naš stav odlučuje o našoj budućnosti, odluke su na meni hoću li opet bez jakne preskočiti ogradu ili neću.

Svako od nas u svom svijetu ima one neke svoje ljude. Ljude koje privuče u svojim određenim sferama svog života. Ljude koji su slični nama samima i dijele nekakve slične ili iste interese. Sjećam se, kad sam bila jako mala, znatiželjno sam promatrala one  gusjenice koje su se u proljeće spuštale na tlo i radile vlakić gmižući jedna za drugom. Ja sam ih premještala golim rukama i uvijek zaradila plikove i doktorsku pažnju nakon tog podhvata. Na tom terenu istraživanja, upoznala sam i nju, djevojčicu duge kosu vezane u dvije kikice sa strane. Sjećam se te kose. Bila je plava, a oči velike i bademaste koje su joj zauzimale pola lica. Zvala se Patricia. Nosila je za mnom komad drveta i gurala u moju ruku tako da ne diram te gusjenice golom rukom već tim komadom drveta. U danima kada bi pod plikovima ležala doma, nosila bi mi malu čokoladu ne bi li me oraspoložila. I  već tako mala, pazila je na mene tvrdoglavu i upornu u istraživanju gusjenica. Nikako mi nije bilo jasno zašto se vrte u krug i idu jedna za drugom, a ako ih odvojim, mogle bi vidjeti čitav svijet. I sada mi se usne razvuku u osmijeh kad se sjetim toga. S gusjenicama je otišla i bademasta Patricia i više je nikada nisam srela. Odselila se u neki drugi grad za vrijeme rata i nikada se više nismo vidjele.

Ljudi dolaze i odlaze svojim ili tuđim putevima. Ako se prepoznamo po toj neobičnoj, predivnoj energiji, ljubav će započeti bez pitanja i trajati koliko god treba, a ne koliko nam to sam život odredi. Volim riječ beskonačnost i želim neke ljude beskonačno tik uz sebe. To su ljudi koji njeguju sebe, njeguju mene, opraštaju,cijene, poštuju i vole. Da bi imali nešto vrijedno za dati prijateljima, moramo najprije pripadati sami sebi. Sviđamo li se mi sami sebi ? Odgovara li naše ponašanje našim uvjerenjima? Dijele li naši prijatelji naše vrijednosti i potičemo li se međusobno kad smo zajedno? Ako ne volimo svoje društvo, pokušat ćemo sakriti svoje pravo ja. A što više skrivamo, to ćemo se više udaljavati od cjelovitosti i zdravlja. Možemo nametnuti sebe, mirno i s ljubavlju tako da nastavimo ići prema onome što želimo biti. Što više volimo sebe, to bolji prijatelji možemo biti. Pratiti prijatelje na njihovom putu je i pronalazak prijatelja koji nas prate na našem putu. Volim te rijetke prave ljude, istinske prijatelje za kojima mi srce zatrperi i šapće mi da je sigurno i u najnesigurnijim trenucima. Oni znaju tko su i hvala im na tome….i zato stvorite tamo neki svoj svijet, imajte tu negdje svoje ljude, stvarajte zajedno te neke uspomene i samo živite i živite te neke vaše predivne živote.