Svako toliko čujem da živimo u Apsurdistanu. Idite, mladi, što dalje, nema ovdje sreće. Ne valja pravosuđe, ne valja zdravstvo, ne valja školstvo. Moguće da mnogo toga ne valja, ali ima jedna stvar koja valja i ona nadjačava sve ove koje ne valjaju. Narod. Valja narod.
Morala se dogoditi jedna mala dvogodišnjakinja, jedan mali borac, jedna mlada obitelj spremna na sve da zaštiti svoje dijete. Morali su nam se dogoditi da nam pokažu tko smo zapravo. Mila, nisi svjesna kolika si zapravo junakinja, u koliki si i kakav boj, pozvala svoj narod. Nije ovo bilo samo prikupljanje novca, ovo je bio pravi pravcati boj protiv sila zla, epskih razmjera. Protiv beznađa, protiv kukanja, protiv osjećaja nemoći, osjećaja manje vrijednosti, protiv sveopćeg crnila. Jedna malena mila djevojčica Mila morala je reći dosta. Dosta, maloumni narode. Maloumni, da, maloumni. Jer si zaboravio kakvo ti srce u grudima bije. Zaboravio si kakva ti krv venama teče. Zaboravio si na kakvom si tlu iznikao. I da bi se sjetio, da bi prestao živjeti k’o prosjak s blagom zaključanim u sefu, morala je doći jedna Mila. Slušala sam priče svojih roditelja, kad su sa mnom obilazili bolnice, priče o neimaštini, o prodavanju dobara, o ovisnosti o milostinji i milosrđu drugih.
Priče o teškoći takvog položaja koja je u stvari ništa prema činjenici da imaš bolesno dijete. I sad se u ovoj priči, na kraju balade, vraćamo toj činjenici. Da sva ova dobrota koja se materijalizirala u prikupljenoj svoti, služi zadobivanju zdravlja jednog bolesnog djeteta. Premda ganuti dobrotom, obitelj ove djevojčice ostaje s činjenicom da im dijete boli, ozbiljno boli.
U tu bol, u tu patnju, u tu ranu neizvjesnosti nadam se da će ponijeti sav optimizam koji se iscijedio iz naroda, da bi im bilo barem mrvicu lakše i da bi imali snage izboriti svoju bitku. A ti, Mila, samo ostani takva kakva jesi, borac i čudotvorac. Već si premještala brda i doline. Tvoj ti narod želi svu sreću. Ti si njemu svu sreću već donijela.