Mlada Splićanka Sara Kopeczky Bajić po struci je profesorica talijanskoga i engleskoga jezika, ali po zvanju i poslanju – književnica. Ova kreativna umjetnica posljednjih je godina nizom književnih radionica oplemenila kulturni život grada, podijelila svu silu korisnih književnih savjeta i iskustava, posredovala svoje znanje mnogim zainteresiranim ljubiteljima pisane riječi. Nakon čak četiriju renomiranih književnih nagrada („Zlatko Tomičić“, „Ulaznica“, „Treći trg“ i „Mak Dizdar“) i spretnih online književnih (s)nalaženja u vremenu korone, Saru sutra konačno čeka promocija u njezinu rodnome gradu. U Gradskoj knjižnici Marka Marulića predstavit će svoj treći i četvrti naslov – „Priče iz Drugozemske“ (Studio TiM, Rijeka) i „Više ne znam tko si“ (HENA COM). Uoči promocije s ovom smo pasioniranom čitateljicom, spisateljicom i umjetnicom razgovarali o njezinim interesima, uspjesima i planovima.
Na samom početku čestitke na sjajnom književnom radu i uspjesima koje nižete posljednjih godina. Tek Vam je 30, a iza Vas su već četiri knjige koje kritika jednoglasno hvali. Kako se tako mlada spisateljica našla u tako ozbiljnoj književnoj produkciji?
Hvala na lijepim riječima, a što se knjiga tiče, vrlo jednostavno – išle su u svoj književni život jedna po jedna. Četiri knjige na hrpi izgledaju puno, ali s obzirom na to koliko pišem, moglo ih je biti još. Prije objave prve knjige deset sam godina aktivno pisala, uređivala priče, sudjelovala u književnim natječajima i radionicama. Usavršavala sam se jer mi je bilo stalo do toga da postanem što bolja spisateljica, da moj rad privuče i zadrži čitatelje, da im otvori neke nove perspektive. Rad iza knjiga obično se ne vidi kad niste dio te branše, tako je općenito s umjetnošću. Ona nije samo „trenutak nebeske inspiracije“, talent treba brusiti, umjetnost zahtijeva posvećen rad. Moja je majka harfistica u kazalištu i uvijek smo imale filozofske razgovore o umjetnosti, zato sam odmalena uviđala onaj dio koji stoji iza premijere, iza konačnog proizvoda. To mi je bilo ono najzanimljivije – proces. Konzistentan je rad potreban da bi se došlo do nečega čime si zadovoljan. Mislim da sam ja još na početku, da sam tek zagrebla o površinu i da ću nastaviti rasti kao književnica.
Poznato je da ste odmalena bili izvrsna učenica, vrlo svestrana i uspješna u mnogim područjima. Kako je pala odluka o studiju stranih jezika?
Zanimalo me sve vezano uz kreativnost. Paralelno sam pohađala gimnaziju i glazbenu školu, svirala sam violinu. Roditelji su mi također u glazbi, u obitelji ima i slikara i pisaca, zato mi je bilo prirodno isprobavati različita područja umjetnosti. Nedavno sam krenula i na PlayDramu. Na neki mi je način bilo teško prelomiti što dalje, ali vjerojatno je presudilo to što sam oduvijek strastvena čitateljica, a jezici i književnost plodno su područje za čitateljski rast, stvaranje književnog ukusa i analitički rad na djelu. Vrlo mi je rano postalo jasno da u budućnosti želim pisati, ali nisam mogla predvidjeti razmjere toga, dok sam još uređivala studentski časopis. Pisanje mi je najdraža stvar na svijetu, najsretnija sam kad pišem, to sam ja, to je moja srž i opis. Međutim, nisam znala da ću pisanje moći nazvati svojim poslom. Divno je raditi ono što voliš.
Jesu li naši književnici materijal za bivanje umjetničkim zvijezdama? Kod Vas, recimo, u prvi plan uvijek iskaču djela, a ne Vi kao autorica, čak bi se mogao steći dojam da izbjegavate svjetla reflektora…
To mi je drago čuti jer zbilja jest tako, nisam osoba koja se voli gurati i nametati. Tekst uvijek mora biti u prvome planu, to govorim i polaznicima svojih radionica. U početku si spisateljski nezreo i upotrebljavaš ustaljene forme, „kiše rominjaju“, pa u srednjoj školi zapadneš u Weltschmerz, pa na fakultetu postaneš svjesniji grešaka. Od onoga „Napisao sam nešto najbolje ikad“ dođeš do „Jao, ovo je loše, trebam popravljati“. Svijest o tome da možeš i trebaš raditi na svojim tekstovima bitan je trenutak. Mislim da sama sebe ne treba shvaćati previše ozbiljno i nabijati si pritisak. Ne mora sve biti štreberski. Možemo si dopustiti da pišemo nesavršeno, važno je osloboditi se perfekcionizma, ali biti spreman na rad na svojim tekstovima. Vjerujem da je najveći talent u pisanju ljubav prema pisanju. Kad nešto voliš, uložit ćeš vrijeme i trud. Je li to plodno područje za postizanje zvjezdanog statusa – ne znam. Razmišljanje o književnosti za mene je razmišljanje o djelima, autora smatram sporednim.
Na Vašim je društvenim mrežama i stranici Pisci za pisce vidljivo da se mnogo bavite književnim radionicama. Kakav je njihov učinak na pisce u nastajanju?
Jako volim radionice, prvu na kojoj sam bila polaznica oko 2011. održavala je prof. Irena Delonga Nešić. U mnogočemu mi je otvorila oči i osvijestila blagodati rada na tekstu, a tu sam se upoznala i s mnogim dragim ljudima poput današnje prijateljice i suradnice Ružice Gašperov i Luce Kozine. Išla sam i na radionicu pisanja poezije kod Dorte Jagić, također je bilo vrlo korisno, volim njezinu izravnost i odličnu „dijagnostiku“. Trenutačno sam polaznica dramske radionice kod Tomislava Zajeca, sjajno iskustvo. Vrlo mi je zanimljivo i sad sam se zaljubila u rad na drami, na novome terenu.
U radionicama koje ja držim najviše vodim računa o profilu grupe i dobroj energiji. Na početku ukratko prezentiram najvažnije teorijske pojmove i ukazujem im na najčešće pogreške u pisanju. Jako volimo čitanje domaćih zadaća i bodrimo jedni druge u nastojanju da pružimo najbolju verziju svoga rada.
Što Vaši polaznici ističu kao motive dolaska na književne radionice?
Jednu su gospođu djeca natjerala da se prijavi jer je oduvijek lijepo pričala priče prije spavanja pa su smatrali da se može okušati u ovome području. Neki ljudi jednostavno žele probati nešto kreativno i novo. Neki su mi čak rekli da im je to terapija, prostor izražavanja bez straha. A ima i onih s klasičnom pričom „pišem oduvijek“, naravno.
Kako je teklo pisanje i objava Vaših knjiga?
Prva je bila „U potrazi za jugom“. Uvijek kažem da su mi se „dogodile“ priče koje su s vremenom počele poprimati oblik zbirke. Knjiga se čak može čitati kao labavo povezani roman, svaki je dio pisan iz perspektive druge protagonistice. Istraživala sam književne natječaje, htjela vidjeti kako ću se snaći u konkurenciji i odlučila se prijaviti na natječaj „Treći trg“. Nisam očekivala da ću ga osvojiti, a taj ljubazni glas iz Beograda koji mi je javio da sam pobijedila bio mi je jedan od najljepših trenutaka u mom profesionalnom životu.
Druga je zbirka poezije „Kamen, školjka, papir“ koja me baš zatekla jer sam deset godina prije toga pisala samo prozu. Ona je za mene bila eksperiment. Nastala je u jednom dahu, u mjesec i pol. Mobitel mi je bio pun bilježaka poput „kupi kruv i mliko“ – pa pored toga pjesma. Zanimljivo, nemam običaj pisati rukom, to mi je presporo, volim novu tehnologiju i brzinu koju mi daje.
Kakvi su dojmovi o recepciji zbirke pjesama? Ipak ste se od početka profilirali kao kratkopričašica…
Ja sam i u svojoj glavi prozni pisac, zato sam bila iznenađena i jako zadovoljna pozitivnim dojmovima u Stocu gdje sam dobila nagradu.
Koja je priča iza posljednjih dviju, žanrovski vrlo različitih knjiga?
Knjiga za djecu „Priče iz Drugozemske“ bila je dugačak proces – prva je priča iz te zbirke napisana prije deset godina. Sve priče povezuje mjesto radnje, izmišljena zemlja s različitim protagonistima, svi su junaci djeca željna pustolovinama. Uvijek se sjetim da sam se ja zaljubila u knjige kao dijete, dok sam gutala Harryja Pottera, Narnijske kronike i Beskrajnu priču. Pamtim emocije koje su me vukle u taj novi svijet. Ideja da bih ja nekome u toj dobi mogla dati nešto što će ga uvući u čaroban svijet književnosti bila mi je velik motiv za pisanje. U koroni sam se uključila u projekt „Tete pričalice“, to me pričanje djeci dodatno inspiriralo da se okušam u novom području. Mali (i nešto veći) čitatelji koji su dosad imali prilike pročitati knjigu kažu da im se jako svidjela, što mi je važnije od svih drugih priznanja i nagrada.
Naslov „Više ne znam tko si“ inspiriran je rečenicom koju često pomislimo ili kažemo kad svjedočimo nekim odnosima koji se prelamaju ili mijenjaju do neprepoznatljivosti, to je temeljni motiv knjige. Priče nisu povezane, ali zajednička im je nit taj trenutak neprepoznatljivosti. Naglasak je na međuljudskom odnosima – ljubavnim, partnerskim, obiteljskim. Istražujem točke gdje se odnosi i viđenja drugih mijenjaju. Ova je knjiga na putanji između te promjene percepcije i otuđenosti te pokušaja da se približimo drugome i postavimo ravnotežu. Na zadnju sam se priču iz te knjige naslonila sada radionicama u pisanju drame.
Oba će naslova biti promovirana 20.5. u Gradskoj knjižnici Marka Marulića u 18 sati.
Kako je biti pisac u Hrvatskoj? Po struci ste profesorica, a ušli ste u riskantan prostor umjetnosti koji zahtijeva popriličnu hrabrost.
Kao i mnogo toga u Hrvatskoj, teško. Sve ovisi o slaganju prioriteta. Moj radni dan ovisi o projektima, ali uvijek balansiram između rada na svojim i tuđim tekstovima. Nemam klasično radno vrijeme, moj su život i posao neodvojivi. Volim svoj posao, izabrala sam takav život, ali nije to za svakoga, zahtijeva puno ljubavi, strasti i predanosti.
Otkud izvlačite inspiraciju, kako teče kreativni proces stvaranja knjige? Utječe li čitateljski ukus na djela koja pišete?
Mislim da se moj čitateljski ukus reflektira i u djelima. Volim kratke priče pisane jednostavnim stilom, pomalo poetskim. U zadnje najviše čitam drame jer se bavim pisanjem drame. Čitala sam Zajeca, Tenu Štivičić… Čitam i hrvatsko i strano, prvo malo prolistam knjigu, vidim je li mi u njoj što zanimljivo i ako me privuče – uzimam.
Mislim da je moje pisanje kombinacija inspiracije i uviđanja prostora oko sebe. Pisac uvijek na papir stavlja sva svoja iskustva i karakter te se kombinacijom dobiva autentičan glas. Osim inspiracije i introspekcije, jako je bitno i uređivanje knjige. Vremenski odmak mnogo znači za pisanje, mislim da je dobro da se knjiga slegne i da autor s urednikom procijeni što treba napraviti za najbolju, završnu verziju. I pisac i urednik moraju nešto naučiti iz toga procesa, svaki korak mora biti promišljen i objašnjiv.
Spomenuli ste da ste da volite glazbu. Je li ona i dalje prisutna, uz književnost?
Svirala sam violinu, i danas je ponekad znam uzeti u pauzi od pisanja, uživam u glazbi. Glazba je poseban jezik koji volim. Vjerujem da se inspiracija može naći bilo gdje. Umjetnik malo drugačije promatra svijet, iako uopće ne postoji „uobičajeno“ gledište – svi imaju različita. Nisam fan mitologizacije književnosti i književnog procesa, alergična sam kad netko čeka muzu da ga pogodi… Borba s praznim papirom zahtijeva da sjedneš i pokušaš. Nema tu velike filozofije.
Koji su Vaši nadolazeći projekti i planovi, jesu li neki novi rukopisi već u pripremi?
S „Librokazima“ U GKMM-u počeli smo prije pandemije, sad opet radimo uživo, to je odlična prilika da predstavim neke pisce koje volim i da razgovaram s njima o književnosti. Što se knjiga tiče, uvijek pred sobom imam različite rukopise u različitim fazama. Sada pišem jedan roman s jakim naglaskom na psihologiji likova, još čekam u kojem će smjeru ići, nadam se da ću ga uskoro dovršiti i da će biti kvalitetan. Duže su strukture teže, ali i to je lijep eksperiment i nadam se da će se objaviti.
