Crkveni kantači – Kaštel Kambelovac osnovani su, odnosno, obnovljeni u listopadu 2022. godine na blagdan sv. Franje Asiškog, prvenstveno sa željom da revitaliziraju mjesno pučko crkveno (glagoljaško) pjevanje. Zaljubljeni u stoljetnu vokalnu baštinu predaka, svojim zalaganjem, a osobito pak izvođenjem u liturgiji, njezinom najprirodnijem ambijentu, oni žele naslijeđeni repertoar zaštititi, dolično ga promovirati te s njime upoznati druge ljude i sredine, kako u Domovini tako i u inozemstvu.
Crkvene kantače upoznala sam na njihovoj probi u Marini Kaštela, te vam moram reći, kako sam se naježila slušajući ih. Kroz današnje ''Kaštelanske priče'' upoznat ću vas s članovima Crkvenih kantača.
Dvanaest Kambelovčana i jedan Sućuranin pod vodstvom Mirka Jankova, asistenta na Umjetničkoj akademiji Sveučilišta u Splitu, odlučili su upoznati i druge pjevačke stilove, od klapskog do zborskog, te tako proširiti i unaprijediti svoje glazbene horizonte.
''Glavni razlog zbog kojeg smo se ponovno okupili je taj što smo smatrali kako bi bila šteta da naša baština padne u zaborav. Većina nas je i prije pjevala u crkvenom zboru, onda su se neki odselili, neki otišli na studij, pa smo tako uzeli malu pauzu. Ponovno smo se okupili 2022. godine, s nekim novim članovima, naravno, tu su i stari članovi te naš maestro. Ponovnim okupljanjem odlučili smo kako ćemo pjevati dvostruku repertoar, ostajemo na početnim postavkama crkvene glazbe, te dodajemo ovaj svjetovni dio,'' kazao je Joško Berket.
''Kambelovski kantači predstavljaju onu izvornu, tradicijsku priču koja je preživjela do danas. Njihovi djedovi, očevi, barbe, majke bili su predvodnici crkvenog pjevanja u svojoj župnoj crkvi, koja je bila glagoljaška. U starini koje se sad malo tko sjeća, te smo izgubili percepciju tog tipa bogoslužja. Oni pjevaju jednoglasno, dvoglasno, troglasno, pa ponekad čak i četveroglasno te nam je taj izričaj naša tradicija donijela do 20.stoljeća. Pokojni Ljubo Stipišić Delmata 2004. godine snimio je CD skupa s Kantačima, a s mojim dolaskom htjeli smo revitalizirati repertoar koji su Kantači već izvodili, koji je autohtoni kambelovski. Tekstovi su stari preko sto godina, koje Kantači i danas izvode, pojasnio je maestro Jankov.
Predstavimo Crkvene Kantače
Kaštela su bogata povijesnom i kulturnom baštinom te tako svako mjesto ima svoje kantače, osim Kaštel Gomilice. Svako mjesto je imalo isti predložak teksta, ali su bile varijacije melodija ili su imali vlastite napjeve. Ponekad su se neki tekstovi izvodili samo jednom godišnje. Sedam Kaštela izvodilo je isti tekst, a svatko je imao svoj napjev. Bogatstvo pučkog pjevanja polako nestaje, ali uvijek ima skupina koje ljubomorno njeguju svoju baštinu te ju prenose na nove generacije.
Kad smo kod novih generacija vrijeme je i da predstavimo Crkvene Kantače.
1. tenori (Mate Bedalov, Anton Jujnović, Ante Perišin)
2. tenori (Joško Berket, Duje Dražin, Tonći Tadin, Tomislav Tadin, Ivica Žegarac)
3. baritoni (Tomislav Tadin, Toni Tadin, Joško Krokar)
4. basovi (Ivan Šoša, Ivica Čelan)
U samom razgovoru s Kantačima osjeti se jedna obiteljska energija, jer kako navode vežu ih obiteljske veze, poznanstva te se osjećaju kao jedna velika obitelj. Na gostovanjima ih prate supruge, te ista iskoriste za druženja i promociju svoje baštine. Od putovanja i nastupa izdvajaju nastup u Rimu kod sv. Oca Franje, gdje su tijekom audijencije zapjevali na Trgu sv. Petra te u Sarajevu i Bihaću.
''Bihać mi je ostao kao jedno nezaboravno putovanje, najdraži nastup. Bilo je pred božićno vrijeme, ljudi su bili oduševljeni nastupom. U crkvi nisu bili samo katolici ali su svi s radošću i prihvaćanjem poslušali koncert. Moramo biti svjesni kako je naš repertoar prvenstveno crkveni, i naš maestro nam otvara vrata za nove nastupe. Mi vidimo kako on gušta u svemu ovome, a mi se s poštovanjem odnosimo prema crkvenom pjevanju, jer ono, zaista, iziskuje poštovanje,'' pojašnjava Berket.
"Imamo jako dobre povratne informacije nakon nastupa. Ljudi su možda malo zaboravili na crkveno pjevanje, pa ih dirnemo i vratimo u neka davna vremena. Kad nastupamo u crkvama svećenici nam najčešće znaju reći kako smo ih vratili u djetinjstvo, što je po meni jako lijepo i daje nam vjetar u leđa'', ističe Tomislav Tadin.
''Cilj nam je naše crkveno pjevanje prenositi na mlađe generacije, i danas u Kantačima imamo mlade snage, pjevače koji nikad nisu pjevali. Želimo pronalaziti mlade ljude, talentirane pjevače, koje ćemo učiti i usmjeravati. To je dugotrajan proces ali mi smo strpljivi, jer potrebno je puno truda i odricanja kako bi dobili kvalitetnog pjevača,'' ističe Čelan.
Kako je biti jedan mladi pjevač među dugogodišnjim Kantačima pojasnio nam je Anton Jujnović.
''Moji su uvijek odili u crikvu, evo tu sam preko moje mame Marije Bedalov Bjankove. Ja sam doma počeo pivat s materom, prvo u kući, onda u dječjem zboru pa u velikom crkvenom zboru, a danas sam u Kantačima. Kad se cijela ova priča počela zahuktavati, kad smo planirali krenuti s radom, ja sam tad bio u Zagrebu na fakultetu.Dobio sam poziv od Kantača ali sam morao odbiti, zbog obveza. Nakon dvije godine pridružio sam se udruzi, i tu nema neke velike filozofije. Želim našu baštinu sačuvati te se sa strahopoštovanjem odnositi prema njoj, a naravno, sutra prenijeti na buduća pokoljenja, kazao je Jujnović.
Amateri s profesionalnim obvezama
Mi smo amateri s profesionalnim obvezama, poručuju Kantači, te dodaju kako je njihova udruga odgojnog karaktera jer jako je teško naći i stvoriti pjevača. Maestro jako puno radi s novim članovima, a mi smo malo limitirani jer kod nas ne može baš svatko doći pjevati. Ograničeni smo na 10 do 20 % populacije, te trebamo prepoznati pjevača koji može, te koji se hoće obvezati biti naš član. Što bi rekli naši stari ljudi mora imati uho, jer se nekad kod nas u selu pjevalo samo na ''uho''.
Crkveni kantači u svibnju su organizirali Festival duhovne glazbe pod nazivom ''O Mariji, majko ''u župnoj crkvi u Kaštel Kambelovcu. Na prvom duhovnom festivalu nastupili su Pučki pivači Donjih Kaštili, klape Sveti Jeronim, Salona, Pasika, Podvorje, Iskon, Kampaneli te Pinguentum. Crkva je bila ispunjena do posljednjeg mjesta, te je publika u gotovo sat i pol vremena uživala u izvođenju crkvenih skladbi koje su bile popraćene velikim pljeskom na zadovoljstvo organizatora.
Među Crkvenim kantačima koji su svi iz Kambelovca našao se i jedan Sućuranin, te nam pojasnio kako ga ''maze i paze''.
''Pa sve je počelo nekako spontano, jer sam u početku bio samo ispomoć jer im je falio tenor. Kad god nisam imao obaveze u svojoj župu, uskakao sam Kantačima, ali sam na kraju i ostao. Ovo je jedna jako dobra priča, ljudi su me prihvatili, te sam pored svoje župe pronašao sebe i u Kantačima. Jako je dobra vibra među nama, ja imam jako veliki staž kad je crkveno pjevanje u pitanju, a kad čujem kako se neki napjevi pjevaju ovdje, a znam kako se pjevaju kod nas u Sućurcu, mogu reći da sam bogatiji za još jedno novo iskustvo, još jedan novi napjev,'' kazao je Ivica Žegarac.
Na kraju razgovora možemo zaključiti kako njih trinaestorica, među kojima su zastupljeni svi uzrasti, mogu se opravdano nadati kako će budućnost ovog muškog zbora nastaviti donositi željene plodove, kako u njihovoj župi sv. Mihovila Arkanđela tako i izvan nje. Mi im želimo svu sreću u daljnjem radu, a za kraj poslušajte jednu njihovu izvedbu s probe zbora.
