Današnji datum – 31. ožujka je ujedno i rođendan zaslužnog hrvatskog jezikoslovca Jakova Mikalje (1601.-1654.). Iako potekao sa suprotnih obala Jadrana – iz mjestu Peschici – bio je hrvatskog podrijetla, točnije potomak istočnojadranskih doseljenika koji su u doba sve opasnijih osmanlijskih prodora na jugoistok Europe utočište našli na zapadnim stranama Jadranskog mora. Njegov lik i djelo simbolično predstavlja iskaz duboke povezanosti obiju obala Jadrana i u suvremeno doba. Primjerice, ulice Jakova Mikalje danas nalazimo i u Zadru, ali i u samim Peschicima na poluotoku Garganu (Via Jacopo Micaglia). Upravo stoga je njegovo ime zaštitni znak neformalne talijansko-hrvatske kulturne udruge koja upravo ovih dana navršava prvu godišnjicu svoga djelovanja. Nažalost, jedan od idejnih osnivača ove prekojadranske dalmatinsko-garganske zajednice „dobre volje“ – Tonino Notarangelo, nije dočekao još jednu (425!) godišnjicu Mikaljinog rođenja te mu stoga, uz neizmjernu zahvalnost, posvećujem ovaj osvrt na neke ključne točke prekojadranske prošlosti prvih stoljeća srednjega vijeka, odnosno prethrvatskog (kraj V. - VIII. st.) i starohrvatskog doba (IX. - početak XII. st.)
Prvo takvo prekojadransko povijesno sjecište – kada su odnosi između zapadne i istočne obale Jadrana tijekom srednjega vijeka bili iznimno intenzivni – nedvojbeno je bilo razdoblje Ostrogotskog Kraljevstva (493.–553.) utemeljenog na Apeninskom poluotoku te istočnojadranskom prostoru, kao i dinamičnih bizantsko-gotskih ratova (535.–554.), tijekom kojih je ta državna tvorba naposljetku bila uništena. Naime, iako je u prvoj polovici VI. stoljeća tj. tijekom ostrogotske vladavine u dalmatinskim, panonskim i istarskim krajevima uslijedio period gospodarskog oporavka (sukladno tadašnjim prilikama na cijelom Sredozemlju), između starosjeditelja i pridošlih germanskih Gota vladao je antagonizam, vjerojatno i zbog toga jer su Goti bili arijanci (sljedbenici jedne od kršćanskih hereza koju je Crkva konačno osudila još krajem IV. st.), pa je njihovo držanje prema lokalnim pravovjernim crkvenim vlastima bilo neutralno.
Osim toga, prema osvajačkom običaju, ostrogotski kralj Teodorik (493.-526.) je jednu trećinu sve plodne zemlje oduzeo domaćem stanovništvu i razdijelio svojim Gotima. Nadalje, zbog pohlepe ostrogotskih posjednika u Savskoj Panoniji došlo je i do pobune, a bilo je i otimačine stoke, krađa i ubojstva. Iako Ostrogota na istočnojadranskom području nije bilo mnogo (najviše u današnjoj Dalmatinskoj zagori, oko gornjeg toka rijeke Vrbasa i Bosne te Neretve) navedene prilike utjecale su da se pojam „Got“ kod dalmatinskog romanskog stanovništva poistovjeti sa izrazom za „otimača, barbarskog provalnika, neznabošca i poganina“, a u tom značenju gotsko ime prešlo je i na kasnije slavensko stanovništvo u zaleđu primorskih gradova, kako je ustvrdio hrvatski povjesničar Ferdo Šišić.
O odnosu između pridošlica i domaćeg stanovništva pisao je iz svoje perspektive i splitski kroničar Toma Arhiđakon, iako mnogo kasnije u odnosu na period kraja V. i prve polovice VI. stoljeća. Tako se u Historia Salonitani (sredina XIII. stoljeća) može pročitati kako je „iz poljskih krajeva od onih koji se nazivaju Lingoni“ pod vladarom Totilom u kontinentalno zaleđe Dalmacije pristiglo sedam ili osam plemena odličnika, a oni „vidjevši, da bi im zemlja Hrvatska bila prikladna za stanovanje (...) zatražiše je i dobiše od svoga vođe.“ Toma dalje piše kako su pridošla plemena urođenike tlačila i podvrgavala ropstvu, ali su se s vremenom ipak srodila sa starosjediteljima čime je nastao jedinstven narod (Hrvati), koji „od mnogih bjehu zvani Goti, a ipak Slaveni po pravom imenu onih, koji bjehu došli iz strana Poljske ili Boemije“. Osim toga Hrvati su u tim prvim stoljećima srednjega vijeka, prema Tomi Arhiđakonu, bili „kršćani, ali vrlo neotesani“ te (poput samih Gota) „također poprskani arijanskom kugom".
Iako su Ostrogoti osobito držali do svog arijanstva kao svojevrsne nacionalne religije, gotske su vlasti bile tolerantne prema pravovjernom kršćanstvu. Tako su upravo u Saloni 530. i 533. godine održana dva crkvena sabora na kojima su uz salonitanskog metropolita sudjelovali: zadarski, rapski, sisački, epidaurski, skradinski, naronski, bestoenski i martarinski biskup, tj. predstavnici crkvenih struktura iz cijele Dalmacije u njenom antičkom opsegu uključujući i panonske krajeve oko Siska. Naime, Teodorik je krajem V. stoljeća ujedinio Dalmaciju i Savsku Panoniju u jedinstvenu upravnu cjelinu sa sjedištem u Saloni. Tako je značaj ovoga grada još više porastao. Navedeni salonitanski crkveni sabori održani su u vrijeme Teodorikovog unuka i nasljednika Atalarika (526.-534.), koji je u Dalmaciji imao i svoje kraljevske posjede, dok su u njegovo ime dalmatinsko-panonskim Romanima i Gotima upravljali namjesnici Osvin i Severin.
Međutim, novi ostrogotski vladar i Teodorikov nećak Teodohad (534.-536.) je 535. godine dao ubiti Atalarikovu majku Amalasuntu, što je car Justinijan iskoristio kao povod za planirano podvrgavanje Ostrogotskog Kraljevstva u Italiji i današnjim hrvatskim krajevima Konstantinopolu. Kako je jugoistok istočnojadranskog područja već bio pod bizantskim nadzorom, prvi Justinijanov potez bio je pokušati proširiti vlast nad cijelom obalom istočnog Jadrana. Naime, sjedište Ostrogota bilo je u Italiji, tj. u Ravenni, dok je eventualna kontrola nasuprotne obale (u današnjim hrvatskim krajevima) omogućavala Justinijanovoj vojsci da u budućem ratu lako dopre do svake točke na zapadnojadranskoj obali. Također, područje istočnog Jadrana služilo je Bizantu za prikupljanje i prijevoz trupa prema Italiji, a u samoj Saloni tada se nalazila kovnica u kojoj se kovao novac za isplatu vojnika angažiranih u ratu protiv Ostrogota.
Tako je već na samom početku rata bizantski vojskovođa Konstancijan zauzeo Dalmaciju sve do Liburnije tj. rijeke Krke i na svoju stranu „privukao“ sve Gote koji su ondje živjeli. Nakon dvije godine, novi kralj Vitiges (536.-540.) je prema bizantskom dijelu Dalmacije uputio vojsku koja je bila poražena kod Skradina, da bi se potom povukla u obližnji Burnum. Ipak, ostrogotska mornarnica u međuvremenu se približila Saloni, pa su gotske kopnene trupe krenule iz Burnuma prema samom središtu Dalmacije i započele sa opsadom grada. Kako je Konstancijan u pomorskoj bitci odnio pobjedu, Ostrogoti su se naposljetku ipak morali povući. Preokret u dugotrajnom bizantsko-gotskom ratu dogodio se u vrijeme kralja Totile (541.–552.), čije ime bilježe i domaće kronike poput Historia Salonitane i Ljetopisa popa Dukljanina. Naime, on je 542.-543. obnovio ostrogotsku vlast na području južne Italije i uspješno ratovao s Bizantincima u Picenu, Etruriji i Emiliji te čak dvaput zaposjeo Rim. Potom je 549. godine poslao veliku vojsku i brodovlje prema Dalmaciji (vjerojatno Makarskoj) gdje je njegov zapovjednik Indulf potom porazio brodovlje bizantskog vojskovođe i zapovjednika Salone Klaudijana.
U međuvremenu je zabilježeno pomorsko putovanje tadašnjeg glavnog bizantskog vojskovođa - čuvenog Belizara (oko 505.-565.), iz osvojene ostrogotske prijestolnice Ravenne do Drača. Kako zaključuje i Tonino Notarangelo iz mjesta Peschici prekojadranski Belizarov put 545. godine ne potvrđuje izričito postojanje plovidbenog smjera do Sv. Andrije (otok Svetac), ali dopušta da je pomorska ruta između poluotoka Gargana i otoka Visa bila u uporabi. Iako izvor navodi da se Belizarovo putovanje odvijalo otvorenim morem, moguće je kako je to dijelom mogla biti ekspedicija uz obalne pravce: od Ravenne preko Ancone do sjevernog dijela Gargana, a potom – nakon Palagruže – otvorenim morem prema Visu. Belizarov brod je potom mogao nastaviti svoj put sjeveroistočno prema otoku Hvaru ili izravno istočno do otoka Korčule, a zatim do Drača. Nekoliko stoljeća kasnije (1177.) zabilježeno je i putovanje pape Aleksandra III. iz mjesta Vieste, na sjeveru poluotoka Gargana, do istočnojadranskog Zadra takozvanim „Diomedovim putem“.
Istovremeno, tada su zabilježene i slavenske provale preko Dunava na bizantsko područje u Dalmaciji, koje su možda također bile povezane sa istočnojadranskom Totilinom ofenzivom. Osim što je zaprijetio Bizantu na obalama Jadrana, Totila je između 550.-551. slao trupe koje su opljačkale Siciliju, opustošile obale Grčke te osvojile Sardiniju i Korziku. Kada je Justinijan odbio ponuđeni mir postalo je jasno kako su se Bizantinci odlučili na rat do uništenja. Tako je bizantski zapovjednik Narzes (nasljednik Belizara) uspio u Saloni okupiti veliku vojsku koju su činila raznorodna plemena (Ilira, Langobarda, Herula, pa čak i Huna) s kojom je 552. godine krenuo kopnenim putem preko Dalmacije i Istre sve do Ravenne. Pristigavši u Italiju Narzes je pobijedio Totilu u bitci kraj Tagine u Umbriji. Iako se novi ostrogotski kralj Teja još neko vrijeme opirao Narzesovim četama naposljetku je također bio poražen, pa se tako cijela Italija zajedno s područjem istočnog Jadrana i samom Salonom od sredine VI. stoljeća našla čvrsto u bizantskim rukama.
Iduća točka ovoga pregleda odnosi se na 642. godinu. Naime, onovremena svjedočanstva o prilikama na istočnom Jadranu od prve polovice VII. do kraja VIII. stoljeća su prilično oskudna, osobito obzirom na središnji dio tog područja, tj. jezgru današnjih hrvatskih krajeva. Tako je primjerice španjolski kroničar Izidor Seviljski (druga pol. VI. st. – 636.) u drugom izdanju svojeg Velikog ljetopisa oko 627. godine zabilježio da su „Slaveni“ oduzeli „Rimljanima“ (tj. Bizantskom Carstvu) „Grčku, koje je Dalmacija prva pokrajina, zatim Epir, Helada...“. Nadalje, langobardski povjesničar Pavao Đakon (o. 720. – o. 799.) piše kako su „Slaveni“ 642. godine prešli Jadransko more i prodrli do južne Italije, tj. u blizinu grada Siponta (na mjestu današnje Manfredonije), gdje su se utaborili i sukobili s tamošnjim Langobardima: “Došli su s mnogo “ne dugih” brodova te posjeli tvrđavu grada Siponta. Oko zidina iskopali su skrivene jame pa je u jednu od njih upao i Ajo, vojvoda Beneventskog carstva. Njegov skrbnik Rodoaldo na tu vijest pohita pod Sipont i stane se Slavenima obraćati na njihovom jeziku što ih je učinilo neodlučnima za borbu pa su poraženi, otplovili otkud su i došli.“
Iz posljednjeg zapisa može se iščitati kako je srednjodalmatinska obala polovicom VII. st. već bila čvrsto u rukama Slavena, koji su već gotovo cijelo stoljeće, ponekad i u savezu s Avarima, prodirali iz dubine kontinentalne unutrašnjosti. Tako su ratovi, demografske i etničke promjene doveli do procesa dalekosežnih promjena od kojih nije bila izuzeta ni tadašnja crkvena organizacija. Primjerice, samo salonitanska biskupija je sredinom VI. stoljeća obuhvaćala čak dvanaest biskupija: u primorju od Raba (Arba) do Cavtata (Epidaura) te u unutrašnjosti od Siska (Siscia) preko Zenice (Bistue) do Konjica (Martara). Međutim, kršćanstvo je teško stradalo u nemirnom razdoblju „seobe naroda“, osobito krajem VI. i početkom VII. stoljeća, kada je i crkvena organizacija u unutrašnjosti praktično nestala: do 587. godine iščezle su biskupije u današnjem Celju i Ljubljani. Tada je na istočnom Jadranu započelo razdoblje koegzistencije između već ukorijenjenog kršćanstva s jedne i poganstva doseljenih Slavena s druge strane.
Na pitanje tko su točno bili i iz koje su luke na put preko Jadrana do juga poluotoka Gargana krenuli ti napadači nije moguće dati jednoznačan odgovor. S obzirom da je riječ o prethrvatskom dobu (tj. razdoblju od „seobe naroda“ do IX. stoljeća - kada su Hrvati po prvi put pouzdano zabilježeni na istočnojadranskom području!), najispravnije bi ih bilo smatrati proto-Hrvatima tj. nekim od budućih starohrvatskih plemena koja su se tada tek oblikovala Naime, propast Zapadnog Rimskog Carstva u današnjim hrvatskim krajevima (oko 480. godine) otvorila je prostor stvaranju novih etničkih skupina, koje su nastajale kroz stoljeća na razvalinama ostrogotske, bizantske i avaroslavenske države. Tako su svi ti starosjeditelji i došljaci: Goti, Romani, Avari i Slaveni V.,VI. i VII. stoljeća dali svoj obol konačnom oblikovanju (a ne „dolasku“!) Hrvata u IX. stoljeću. Među njima osobito su se na moru isticali gusari s neretvanskog područja (tzv. „Neretvani“), koji su još od prve polovice IX. stoljeća – koristeći taktiku brzih i iznenadnih mornaričko-pješačkih udara – predstavljali nesavladivu prepreku namjerama Mlečana da cjelokupnu istočnojadransku obalu pretvore u „mirnu luku“ vlastitih trgovačkih ruta prema Levantu.
Tako smo došli i do trećeg povijesnog međusobnog sjecišta istočne i zapadne jadranske obale. Naime, događaji prve polovice IX. stoljeća ponovno nam, kao i toliko puta u prošlosti, svjedoče o intenzivnim prekojadranskim vezama: širenju karolinške renesansne, vjerovjesništvu, trgovini, ali isto tako i o čestim sukobima, ratovima i mirovnim sporazumima. Mlečani, koji su iz Venecije na zapadu preko Jadrana razvili svoje trgovačke veze sve do istočnog Sredozemlja, često su, posredno ili neposredno, pokušavali učvrstiti i proširiti svoju vlast duž istočnojadranske obale, koja im je bila izuzetno bitna za sigurnu plovidbu prema istoku. Međutim, često su im u njihovim nastojanjima otpor pružala istočnojadranska plemena starohrvatskog doba: Hrvati Bijeli, Humljani, Travunjani, Dukljani, a osobito Neretvani!
Moglo bi se reći kako je Venecija bila Ravenna ranog Srednjeg vijeka. Naime, dok su pomorske rute iz Levanta u antici završavali u Ravenni (koja je od početka V. stoljeća bila i sjedište zapadnorimskih careva), njihov krajnji cilj tijekom srednjovjekovlja bila je upravo Venecija. Duždeve tog „grada na lagunama“ izravno je imenovao Bizant do 726. godine, a potom ih je istočni car samo potvrđivao, nakon što bi ga izabrale istaknute domaće obitelji. Tijekom bizantsko-franačkog rata početkom IX. stoljeća Venecija je mijenjala gospodare: 805. je potpala pod vlast franačkog cara „obnovljenog“ Rimskog Carstva, da bi od 812. i sklapanja mira u Aachenu opet priznavala vrhovnu bizantsku vlast. Tako su mletačko područje na sjeverozapadu i istočnojadranski primorski gradovi s većinom otoka bili uklopljeni u jedinstvenu političku cjelinu. Zanimljivo je kako je i dužd za kojeg se smatra da je zaslužan za mletačko pomorsko usmjerenje, a koje će tu trgovačku Republiku označiti za buduća stoljeća – Petar Tradenik, također potjecao s istočne obale Jadrana, vjerojatno iz Pule. Za njegova duždevanja (837. – 864.) Mlečani su počeli u svojim brodogradilištima graditi vlastite ratne brodove, velike galije prema bizantskom uzoru (tzv. helandije).
U to se vrijeme s Istoka prema Zapadu širila nova sila koja će Mlečanima postati trgovački partner, ali i konkurent u borbi za nadzor nad Jadranskim morem. Riječ je o Arapima ili Saracenima (izraz koji možda dolazi od semitske riječi „šarkin“ – što znači „istočnjaci“), koji su iz južnog Sredozemlja početkom IX. stoljeća počeli napadati Siciliju, Sardiniju i Kretu, a uskoro su započeli i s prodorima na zapadnu, odnosno istočnu obalu Jadrana. Tako su 838. osvojili Brindisi u južnom Jadranu, a iduće godine Taranto te naposljetku 840. porazili mletačko brodovlje. Povijesni izvori svjedoče kako je saracenska flota dan nakon Uskrsa 841. godine doplovila i do grada Osora na otoku Cresu te ga osvojila i zapalila. Arapi su potom napali Anconu, dok su na povratku prema matičnim lukama osvojili i opljačkali Kotor, Rose i Budvu. Na svom idućem pohodu prema sjevernom Jadranu kod otoka Suska porazili su mletačku flotu, dok su na južnom Jadranu zauzeli grad Bari. O tim arapskim upadima u Ljetopisu popa Dukljanina bilježi se sljedeće: „U to je vrijeme sa Sicilije krenula mornarica, brojno mnoštvo saracenskih brodova. ... Uništili su sve primorske gradove, a Latini su se dali u bijeg prema planinama, gdje su živjeli Slaveni...“.
Dok je s jedne strane Mletačka Republika, kao podanik Bizanta, s istočnjačkim Arapima ratovala s druge strane je trgovala, osobito drvenom građom, koje je bilo u izobilju u zaleđu Venecije, a Saracenima je bila nasušno potrebna za opremu njihovog brodovlja. Nadalje, iako su Arapi bili muslimani, kojima je Crkva u to vrijeme zabranjivala izvoz drva kao strateškog proizvoda, to nije sprječavalo poduzetne Mlečane da iskoriste priliku koja im se pružala u lukrativnoj trgovini s „nevjernicima“. Ipak, venecijanski plan za širenje trgovačkog utjecaja prema Istoku imao je i svoju „Ahilovu petu“ – starohrvatske gusare s istočnojadranske obale, osobito misterioznu skupinu koja je u suvremenoj historiografiji poznata kao „Neretvani“. Naime, to im je ime u bizantskom obliku („Arentani“) još sredinom X. stoljeća pridao pisac djela „O upravljanju Carstvom“ na sljedeći način: „Naziv Pagani na jeziku Slavena znači nekršteni, ali na jeziku Romeja njihova zemlja se zove Arenta (tj. Neretva) pa se i oni nazivaju Arentani (tj. Neretvani) sa strane istih Romeja. U Paganiji su naseljeni gradovi Mokro, Verulja, Ostrok i Slavinec. Uz to oni posjeduju i ove otoke: veliki otok Korčula, na kojem postoji i grad, drugi veliki otok Mljet, kojeg spominje sveti Luka u Djelima Apostolskim, pod imenom Melita, na kojem je zmija ugrizla Svetog Pavla za prst, a koju je on bacio u vatru, drugi veliki otok Hvar, drugi veliki otok Brač.“
Tko su zapravo bili ti poganski „Neretvani“? Prema zaključcima M. Ančića tzv. područje „Paganije“ (tj. otoci Mljet, Korčula, Hvar i Brač te susjedno kopno: županije Rastočka, Mokro i Dalen) je samo u još jednom povijesnom izvoru opisano „neretvanskim“ imenom. U „Kronici“ Ivana Đakona (inače tajnika mletačkoga dužda Petra II. Orseola) nastaloj početkom XI. stoljeća navodi se kako: poslanik „Sclavorum de insula Narrentis“ 830. godine dolazi u Veneciju; zatim kako su oko 834. neki Mlečani „a Narrentanis Sclavis capti“; potom kako je mletački dužd Urso Particijak 876. godine „adversus Narrentanos … exercitum misit“; a novi dužd Petar 887. godine dužd „contra Narrentanos Scavos … exercitum misit“; također 948. godine dužd Petar Kandijano „triginta tres naves … contra Narrentanos Sclavos misi“. Očigledno je kako je pisac ovih redaka svojim pripovijedanjem povezivao dva pojma: „Slavene“ i „Neretvu“, što bi se moglo shvatiti kako je tu skupinu u cjelini smatrao „neretvanskim Slavenima“.
Nadalje, kada Ivan Đakon opisuje njemu dobro poznate događaje iz suvremenog mu doba vladavine dužda Petra II. Orseola nekoliko puta tu skupinu opisuje „neretvanskim“ teritorionimom. Primjerice, pri opisu duždeva osvajanja istočnojadranske obale 1000. godine spominje „Narentanorum principes“ ili „vladare Neretvana“, a prema istom kroničaru sam dužd je prilikom boravka u Zadru u svibnju iste godine primio vijest da se četrdeset „Narentanorum nobilium“ (Neretvana plemenitaša) spremalo na povratak iz Apulije u svoje krajeve. Nadalje, kad se dužd Orseolo uputio iz Zadra prema Splitu preda nj su došli izaslanici „Narrentanorum princeps“ (tj. vladara Neretvana). Naposljetku, kada mletački kroničar u dvije prigode izričito navodi imena vladara tih „neretvanskih Slavena“ prvog naziva „Diuditus sclavus“ – koji je 840. Mlečanima nanio težak poraz, a drugog, koji je oko 912. zarobio duždeva sina, „Michael Sclavorum dux“. Pod tim imenom krije se vladar Mihajlo Višević, poznatiji kao knez Humljana – kako ga naziva papa Ivan X. u svom poznatom pismu “Tomislavu kralju Hrvata i Mihajlu knezu Humljana” u vrijeme održavanja I. splitskog crkvenog sabora 925. godine. Budući da je papinska kancelarija vladarske naslove koristila upravo u onoj formi kako su ih koristili odnosni vladari, moglo bi se zaključiti kako je „neretvanski“ vladar Ivana Đakona doista bio vladar Humljana, odnosno da historiografski „Neretvani“ nisu nikada postojali – osim kao dio Humske kneževine. Prema tome, žitelji kraja između rijeke Cetine i Neretve sami su sebe doista nazivali Humljanima, a nikada „Neretvanima“ ili čak „Paganima“.
Upravo su Humljani, gospodareći „neretvanskim“ otocima te susjednom obalom između Cetine i Neretve s kopnenim zaleđem još u ranom Srednjem vijeku uspostavili nadzor nad plovnim putom koji je vodio uzduž središnjeg dijela istočne obale Jadranskog mora. Tako su i stoljećima kasnije (sredinom XIII. st.) stanovnici Krajine (kako se nazivalo primorje od Vrulje do rijeke Neretve u sastavu Humskog kneštva) zajednički s Omišanima sudjelovali u gusarskim pothvatima po Jadranu, a pod nadzorom glasovitih omiških Kačića tada su se nalazili otoci Brač i Hvar – jednako kao i u davno „neretvansko doba“ tijekom IX. i X. stoljeća. U vrijeme kada su zabilježene prve vijesti o aktivnostima „neretvanskih“ gusara Humske kneževine, 30-ih godina i 40-ih godina IX. stoljeća hrvatski knez je bio Mislav, a prema zapisu Konstantina Porfirogeneta, osobito za vladanja bizantskog cara Mihajla II. (820.-829.) „stanovnici dalmatinskih gradova“ kao i slavenska plemena smještena uz istočnu obalu Jadrana su „zbacivši vlast romejskog cara, slobodni živjeli po svojim, a ne po tuđim zakonima“.
Političke prilike tada nisu bile uređenije ni na Zapadu. Dok je prekojadranskom franačkom Italijom vladao kralj Lotar I., odnosno njegov sin i suvladar (od 844.) Ludvig, izbile su prijestolne borbe između članova vladarske obitelji Karolinga za kontrolu nad dijelovima Carstva. Upravo je za Mislava sklopljen i poznati ugovor u Verdunu 843. godine kojim je okončan trogodišnji rat za nasljedstvo među sinovima Ludviga Pobožnog. Tim je sporazumom Franačko Carstvo bilo podijeljeno na tri dijela; zapadni dio iz kojeg će se formirati današnja Francuska; istočni dio koji će u budućnosti predstavljati njemačke zemlje te centralni dio zajedno s današnjom Italijom pod Lotarom – o kojem je ovisila i Mislavova kneževina. Vladajući središnjim dijelom carstva Lotar je još početkom 840. sklopio sporazum s Mlečanima, prema kojemu se dužd, u zamjenu za trgovačke povlastice na području Lotarove države, obvezao na zaštitu talijanskih i istarskih gradova od slavenskih pomorskih napada („generationes Sclavorum inimicas“), prvenstveno „neretvanskih“.
Bezvlašće na Istoku i Zapadu pružilo je priliku starohrvatskim gusarima da na svojim brzim lađama zagospodare jadranskom pučinom. Tako se još 830. godine spominje kako je izaslanik „Slavena sa otoka Neretve“ došao u Veneciju sklopiti mir i još se tom prilikom dao krstiti. Zanimljivo je kako kasniji mletački ljetopisac Andrija Dandolo u vezi s tim „Neretvanima“ bilježi da „bijahu Sklavi još uvijek pogani jer su vukli podrijetlo od Gota“, što se slaže s tvrdnjama Tome Arhiđakona o oblikovanju Hrvata kao naroda. Mir nije dugo potrajao jer su „neretvanski“ gusari 834./835. opljačkali i ubili neke mletačke trgovce koji su se vraćali iz Beneventa. To je izazvalo dužda Tradenika da povede ratno brodovlje protiv novih gospodara istočne obale Jadrana. Međutim, nakon neuspjelog pohoda na zemlju zvanu „Sclavenia“ 839. godine dužd je sklopio mir s tadašnjim hrvatskim knezom kraj dvora/sela („curtem“) Sv. Martina. Potom je sa svojom flotom krenuo na „neretvanske otoke“, ali ni tu nije postigao uspjeh, nego je također sklopio mir s tamošnjim vladarom Družakom. Kako se „Neretvani“ ni tada nisu primirili, mletačka flota je 840. ponovno napala središnji dio istočnojadranske obale, ali je kod otoka Hvara, Brača i Korčule bila poražena.
Starohrvatski gusari su tijekom veljače 840. doprli sve do Istre u sjevernom Jadranu, a nekoliko godina poslije, točnije 846., istočnojadranske flote su razorile grad/utvrdu Caorle (castrum Caprulense) u neposrednoj blizini same Venecije. U djelu „Povijest“ Andrije Bergamskoga navodi se kako su u to vrijeme i Mlečanima susjedni Langobardi u Furlaniji stradali od napada „naroda Slavena“ (gens Sclavorum), a takvo je stanje potrajalo sve dok car Ludovik Pobožni za markgrofa Furlanije nije imenovao Eberharda (846. – 863.). Napade starohrvatskih gusara na krajnji sjeverozapadni dio Jadrana posredno spominje i irski pjesnik Sedulije Skot koji ističući Eberhardovo junaštvo kaže da su pred njim drhtali i Saraceni i „borbeni Slaveni“ (Te tremit armipotens Sclavus, Saracenus et hostis).
Vrhunac tih međusobnih mletačkih i starohrvatskih nastojanja - prvih da Jadran pretvore u „Venecijanski zaljev“, a drugih da s istočnojadranske obale u potpunosti zagospodare tim nemirnim morem dogodit će se nekoliko desetljeća kasnije, oko 926. godine. Prema nekim izvorima upravo je tada neki slavenski vladar s istočne obale Jadrana „Michael Sclavus“ (koji bi mogao biti već spomenuti humski knez Mihajlo Višević ili možda Tomislavov nasljednik hrvatski kralj Mihajlo Krešimir I.) izveo uspješni napad na Sipontski zaljev odnosno Sipont u južnom dijelu poluotoka Gargana, koji je tada bio dio južnotalijanske bizantske teme Longobardije. Tako su nakon nepuna tri stoljeća u svojem nastojanju da ovladaju „pupkom Jadrana“ (od srednjodalmatinskih otoka do poluotoka Gargana) istočnojadranski pomorci ipak uspjeli zauzeti Sipont, što su njihovi prethodnici neuspješno pokušali još davne 642. godine. Navedeni događaj će u kasnijim kronikama postati osnova za nastanak legende o Sueripolu – bajkovitom osnivaču mjesta Peschici i Vico del Gargano u „maloj Dalmaciji“. No, o tome drugom prilikom!
Novo "otkriće" Hrvata u Italiji - sedam gargansko-moliških municipalnih grbova!
