Karmelićani iz Splita objavili su potresan tekst o ubojstvu mladića iz Drniša, u kojem progovaraju o boli roditelja koji su izgubili sina, razornoj tišini koja ostaje nakon nasilne smrti te duhovnoj borbi s tugom, bijesom i oprostom.
U tekstu naslovljenom "Tišina koja vrišti" ističu kako postoje rane koje su "prevelike za vrijeme", osobito kada roditelji izgube dijete. "Kažu da vrijeme liječi sve rane, ali postoje rane koje su prevelike za vrijeme. Kada roditeljima oduzmeš sina, ne oduzimaš im samo komad mesa i krvi; oduzimaš im budućnost, smijeh koji se trebao dogoditi, i dio njihove vlastite duše koji se nikada, ni u ovom ni u vječnom životu, neće moći zamijeniti", objavili su Karmelićani iz Splita.
"U kući njegovih roditelja zavladala je tišina"
U objavi se naglašava kako ubojstvo mladog čovjeka nije samo kazneno djelo, nego i duboka rana za obitelj i zajednicu. "Čin ubojstva jednog mladog bića nije samo zločin protiv zakona; to je duhovni potres", navode.
Dodaju kako je nakon ugašenog života u roditeljskom domu ostala tišina, ali ne ona mirna i spokojna, nego "teška, ljepljiva i zaglušujuća tišina koja vrišti pitanjima na koja nema odgovora". "Kako nastaviti disati kada znaš da tvoje dijete više ne diše? Kako gledati u praznu sobu, u krevet koji je ostao uredno namješten, u tenisice na hodniku koje više nitko neće obuti?", pitaju se u tekstu.
"Roditelji ne bi smjeli pokapati svoju djecu"
Karmelićani posebno ističu težinu roditeljske boli nakon smrti djeteta. "Smrt djeteta okreće život naglavačke. Roditelji ne bi smjeli pokapati svoju djecu", napisali su.
U tekstu se opisuje i unutarnje stanje roditelja koji, kako navode, prolaze kroz "labirint u kojem nema izlaza". Uz tugu, prisutan je i bijes — prema ubojici, ali i prema svijetu koji nastavlja dalje dok je njihov svijet, kako pišu, stao. "Svaki otkucaj srca tih roditelja postaje podsjetnik na prazninu", stoji u objavi. Osim emocionalne boli, Karmelićani upozoravaju i na najtežu bitku, onu duhovnu. Gubitak sina na svirep način, navode, stavlja vjeru i čovjekov unutarnji kompas na najveći mogući ispit. "Može li ranjena duša ikada pronaći snagu za oprost, ili će je pojest mrak mržnje i želje za osvetom?", stoji u tekstu.
Pritom naglašavaju kako oprost ne znači opravdavanje zločina. "Oprostiti ne znači opravdati zločin; oprostiti u duhovnom smislu znači osloboditi sebe iz okova koje je ubojica nametnuo obitelji. No, to je put koji traje godinama, put posut suzama i sumnjom", objavili su Karmelićani.
"Ljubav ostaje jača i od same smrti"
Na kraju teksta Karmelićani poručuju kako, iako je tijelo mladića predano zemlji, njegov duh ostaje živjeti kroz ljubav roditelja. "Oni ga ne drže u naručju, ali ga drže u svakoj molitvi, u svakom sjećanju i u nadi da fizički rastanak nije kraj, već samo bolna pauza do ponovnog susreta u nekom svijetu gdje više nema suza, nasilja ni boli", navode.
Zaključuju kako oduzeti sina roditeljima znači nanijeti im doživotnu patnju, ali da ljubav koju su osjećali prema njemu ostaje neuništiva. "Ljubav koju su prema njemu osjećali ostaje neuništiva – ona je jača i od same smrti", stoji u objavi Karmelićana iz Splita.
