"Miško, može li naš mali Split organizirat Mediteranske igre? Mi ćemo se bacit na glavu, uvatit za isti štap i učinit od naše male provincije nešto veliko? Molimo te da činiš kuco, pitaj koga moraš "za našu stvar" i pazi da Rijeka ne otme projekt..."
Pazite ovo, otprilike ovako je zvučao zahtjev koji je davne 1969. u Beogradu dobio Mihovil Rađa, kojem je nekoliko dana trebalo da iz tadašnjeg glavnog grada u Split uputi signal da se jedna vikendica boga Jupitera, koji se na zemlju spustio u liku salonitanca Dioklecijana, i nekoliko naselja naslonjenih na istu, krenu spremati da postanu nešto puno veće. Berekini iz Splita će predstaviti Mediteranske igre Jugoslaviji kao nešto veliko i nešto što će zemlju ucrtati na sportsku kartu svijeta, iako su u biti itekako svjesni da je to trećerazredni sportski događaj.
Razvoj grada
Te 1969., prvi među jednakima, valjda reinkarnirani Dioklecijan, i to u liku Jakše Miličića nakon Miškovog signala uspijeva sliti velike novce u grad pod Marjanom. Razni Miličićevi manevri i uporno 'žicanje', izbijali su direktorima firmi obilate svote novca i to, zamišljamo, sve uz onu već antologijsku prijetnju "ti stvarno hoćeš da drug Tito sazna da su zbog tebe propale Mediteranske igre?".
Zaljubljenik u grad i Splićanin po vokaciji i pozivu, a ne po kolinu, promućurni Jakša je uspio ono što je današnjim birokratićima nezamislivo. Izgradio je prvo infrastrukturu, a zatim sportske, stambene i ostale objekte. I bilo kako bilo, Split je, budimo krajnje iskreni, ugostio svijetu beznačajne igre koje su gradu donijele podlogu za buduće sportske uspjehe lokalnih klubova. Jugoplastika je kasnije, za pokoriti Europu, trenirala upravo na tim parketima na kojima je turska reprezentacija zapinjala o košarkašku loptu, a na Poljudu su Marokanci i Egipćani toliko carinili loptu, da se igralo i sedamnaest dana, publika gola ne bi vidjela.
Gledatelji su trebali istrpiti taj festival osrednjih mediteranskih balunjera kako bi ih kasnije na istom tom mjestu Boro Primorac mogao po prvi put baciti u delirij. Vjerujemo da ni vaterpolo nije bio Bog zna čemu, ali su se u istome bazenu kasnije splitski vaterpolisti penjali na vrh Europe. Da zaključimo s 1979., svi su ti objekti ostali našoj djeci.
Povratak u splitsku stvarnost
2019. Split se odlučio prisjetiti velike obljetnice. Splitski se gradonačelnik, nakon što je otvorio novoobojani pješački prijelaz ili kakvu ogradu uz već izgrađeno dječje igralište, zaputio na Pjacu kako bi se pohvalio da su jedan veliki car i njegova jugoslavenska reinkarnacija napravili grad koji danas nije kadar, ne izgraditi nešto novo, nego održavati ono što je na gotovo dobio u ruke.
Rugao se poteštat valjda sebi kada je stao pred sliku Koteksa ili Poljuda na kojoj se vidjelo da je cesta izgrađena prije sportskog objekta, da je sve nekako po planu i da, ako slika ne laže, neće biti kašnjenja. Sada kada je cirkus obljetnice slavljenja četrdeset godina od MIS-a gotov, i kada je u pripremi otvaranje izložbe nekadašnjem europskom gigantu Jugoplastici, ostaje za vidjeti hoće li poteštat prije otvaranja ove izložbe prerezati vrpcu kojeg novoga vrtića ili će se na izložbu sjatiti sa svojom svitom nakon zatvaranja jedne od bezbrojnih rupa na ispucalim splitskim prometnicama na koje ga redovito upućuju građani na društvenim mrežama... Živi bili pa vidjeli.