Njihova je izvedba na Marulićevim danima izazvala oduševljeni višeminutni pljesak publike, a to je bio još jedan dokaz koliko naša kazališta vole i poštuju dobar dramski tekst koji pametno barata humorom, ironijom i zdravom dozom groteske.
U tekstu Tene Štivičić i režiji i glazbi Marjana Nečaka na pustom se otoku nađe kapitalistički orijentirana turistička vodička (Barbara Cerar), sedam turista željnih mira – neobični svećenik Franz (Saša Tabaković), agentica za zaštitu ljudskih prava (Iva Babić), psihijatrica Michelle (Pia Zemljič), njezin suprug Michel, psiholog i budist (Uroš Fürst), arheolog Sir Oliver Ritual (Benjamin Krnetić), pedijatrica Polona (Nina Valič), pjesnik Zoran Udav (Janez Škof) i – jedan Divljak koji će biti nazvan Rudi (Klemen Janežić).
Rudi je taj koji uvodi gledatelje u predstavu – neotesano, divlje, ali i autentično. Njegovu će svakodnevicu na pustom otoku poremetiti nevjerojatna stavka u turističkoj ponudi – lov na Divljaka. Međutim, vrlo brzo postaje jasno da su ti turisti, mješavina niza humanističko-kulturnjačkih struka, zapravo divljaci koji razulareno galame, vrijeđaju se, suše pršut na drvenim daščicama, podcjenjuju se, vrijeđaju i natječu u igri bez pravog pobjednika. Iako premoćno svladavaju Rudija, roj strelica za uspavljivanje i ribarska mreža bivaju tek početak njihova susreta s Divljakom. Više zbog profesionalnih deformacija nego zbog altruizma, šarolika ekipa pokušava uvući Rudija u svoje redove i učiniti ga „čovjekom“. U tome prednjači pedijatrica Polona koja Rudija zainteresira za divan zvuk svoje flaute, ljudski pokret i dodir.
Vrijeme će pokazati da se tobože kulturna ljudska bića na otoku, oboružana diplomama, najviše boje neznanja. Nedvosmislene reference na bolesti i viruse koji, eto, kroz Rudija samo vrebaju da pokrenu novu propast čovječanstva manja su stavka nego njihov bizaran odnos prema svijetu. Stalno grabljenje, stalna borba, predrasude prema drugima i drugačijima sjajno su ogledalo svakodnevice. Dok oni pjevaju, ne znate biste li se grohotom smijali ili neugodno meškoljili nad navikama naše generacije, nad internetskim ovisnicima i guruima svega i svačega – koji istovremeno ne znaju pomoći sebi. Divljak Rudi, njihov pokusni kunić, zapravo je lakmus papir za sve ono pokvareno što razvijeni svijet može donijeti netaknutoj prirodi. Na kraju, hoće li pobijediti agresivna psihologija ili netaknuta biologija – trenutak je predstave koji se ne smije prepričavati jer će, sigurni smo, izazivati smijeh i djetinje oduševljenje svih budućih gledatelja.
U tekstu koji propituje tekovine moderna društva (posebno opću internetizaciju), glad za knjiškim znanjem, psihologiju čopora u praksi, koji nasmijava prigodnim knjiškim citatima balkanskog književnika koji propada, zavrzlamama psihologa u čijim je glavama kaos, etičkim pitanjima svećenika čiji je smisao za etiku i moral blago rečeno rastegnut – mi upravo takvi – današnji ljudi, žestoko navijamo da kao mudrac ispliva i otpliva taj raščupani, ljudskim opačinama netaknuti Divljak. Sve pohvale ovoj nevjerojatnoj predstavi koja je sa stilom i šarmom iznijela psihologiju i ironiju, estetiku i izvedbu, dojam i pouku.
