Poljičani poštovani, na dobro Vam Jurjev danak doša! Uz dan sv. Jurja (Jurjev dan, Zeleni Juraj, Ðurđevdan..) i 23. travnja vezani su mnogi narodni običaji s početka proljeća (ophodi uz obredne pjesme, paljenje krijesova i tome sl.), no za Poljičane je Jurjevo ili Jurjev danak onaj dan u godišću kad se tradicionalno i u velikome broju oboružani župskim bandirama okupljaju na svom povijesnom zborištu na brdu Gradac zapadno od Gata kako bi zajedničkim misnim slavljem pred crkvicom sv. Jure obilježili dan svog nebeskog zaštitnika, a potom u Podgracu birali svoje velike knezove i vojvode, te cjelokupnu svjetovnu i sudsku vlast svoje nekoć slavne Poljičke knežije.

Prije nego u nastavku pročitate prigodni tekst objavljen na stranici udruge Savez za Poljica, donosimo vam fotogaleriju nastalu na nekoliko lokaliteta na području nekadašnje Poljičke knežije ili na njenoj samoj granici. Tako u galeriji možete vidjeti tri crkvice sv. Jure, onu na Perunu, na Mosoru i Gradini.

Misa na blagdan svetog Jure, zaštitnika Poljica, 20.4.2020.

JURJEV DANAK – SPOMENDAN POLJICA

Iako je svetkovina sv. Jure, poput mnogih drugih, jednima vjerski blagdan, a drugima tradicijska fešta, i jedni i drugi doživljavaju je prigodom za isticanje vlastitoga identiteta. Kako živimo u vremenu sveopće globalizacije koja teži brisanju svih posebnosti, borba za opstojnost identiteta sve češće je podložna propitkivanju smisla što joj istovremeno daje na važnosti u očima onih kojima je do vlastitoga identiteta stalo.

Za nas Poljičane, i to neovisno o ‘strani’ koju tko zauzima, poljički identitet (od)uvijek je bio iznimno važna tekovina. Zato je potreba za njegovim očuvanjem danas čak i veća nego što je bila u prošlosti iz razloga što Poljica već desetljećima formalno ne postoje, pa je posljedično i naš poljički identitet svakim danom sve ugroženiji. Iako je smrtnome oku to možda nezamjetno, mnoge posebnosti Poljica i poljičkoga identiteta nestaju pred naletom suvremenosti u kojoj nema ni mjesta ni vremena za druge i drugačije. Zbog nepostojanja Poljica kao subjekta koji bi sam odlučivao o svojoj sudbini, te zbog spomenutih globalizacijskih trendova i suvremenoga načina življenja, sve manje je Poljičana koji iznalaze volje i načina oduprijeti se ovom svojevrsnom ‘odumiranju’ vlastitoga identiteta jer živimo u vremenu u kojemu je najteže postalo biti svoj, napose ako još uz to nisi i na svome.

Kako Poljičani odavno nisu svoji na svome nego upravno-pravno pripadaju nekoj od sedam Poljicima nadležnih općina i gradova, tako i poljički identitet polako, ali neumitno blijedi i nestaje tek tu i tamo ’zastajkujući’ na svome putu bez povratka. Kad kažemo ‘tu’, prije svega mislimo na pojedince koji, izazovima usprkos, ne odustaju biti ono što jesu, a kad kažemo ‘tamo’ mislimo na blagdane ili fešte, kako kome drago, kao što je svetkovina sv. Jure koja sve više postaje jedan od rijetkih preostalih simbola sveukupnog poljičkog identiteta.

Zato je, eto, nama Poljičanima iznimno važan taj 23. travanj – dan nebeskoga zaštitnika Poljica sv. Jure, Jurjevo, Jurjevdan ili po poljičku, Jurjev danak – jedini dan u godini kad se ‘Poljičani poštovani od svi’ sela odabrani’ svečano okupljaju i radosno druže na svom tradicionalnom povijesnom zborištu Gradac, brdu na kojemu još uvijek zubu vremena i zaborava prkosi skromna crkvica posvećena njihovome zaštitniku. Ove je godine, nažalost, pandemija koronavirusa uskratila Poljičanima i tu jedinu preostalu masovniju manifestaciju vlastitoga identiteta, pa je tim važnije iznaći nove načine za skrb o naslijeđu pređa sviknutih na vjekovnu borbu za svoje mjesto pod suncem gdje su jedino mogli biti na svome svoji i slobodni u svjedočenju svoje privrženosti bogu i rodu, tradiciji i običajima, uz govor i jezik, glavnim obilježjima svakog identiteta.

Svetkovina sv. Jure, bila ona blagdan ili fešta svejedno, zapravo je spomendan Poljica i jedini ili barem najvažniji ‘živući’ topos sveukupnog poljičkog identiteta. A ako se još uvijek pitate što je to identitet i zašto je toliko važan, pogledajte sebi najbliže drvo: osim što raste, grana se i oplođuje na svoj jedinstven način koji mu odaje vrstu, ono živi (za razliku od plitko ukorijenjenog drveta kojega i najmanji vjetar prvo povije, a zatim iščupa iz zemlje pretvarajući ga u drvo osušeno ili tek običan balvan). Zato ukorijenjenost čovjeka u njegovo zavičajno podneblje ima životnu važnost.

S vjerom u neupitnu opstojnost poljičkoga identiteta sraslog s podnebljem koje ga je i oblikovalo (‘Di ko nika, tu i obika!’), svim Poljičankama i Poljičanima, žiteljima i prijateljima Poljica, u ime brojnih članova i simpatizera udruge Savez za Poljica, te u svoje osobno ime, želim sretan Jurjev danak – spomendan naših Poljica, naših pređa i nekoć slavne knežije, ali u skoroj budućnosti, nadamo se, i spomendan suvremene hrvatske povijesne regije pod nazivom Poljička republika!

Ante Mekinić, predsjednik Saveza za Poljica (23. travnja 2020.)

 

 



Komentiraj

Napišite komentar
Upišite svoje ime