Dosta je bilo uživanja u nezapamćenom uspjehu jedriličara splitskog Mornara i njihovom potpunom trijumfu na Europskom prvenstvu u klasi ILCA 7 u talijanskoj Andori, gdje su se na postolje popeli zlatni Tonči Stipanović, srebrni Filip Jurišić i brončani Pavlos Kontides. Bogata jedriličarska sezona je, zapravo, tek krenula, puno je još regata ove godine, a prva već sljedećeg tjedna na Palma de Mallorci, čuveni Trofeo Princesa Sofia, 52. izdanje.
Uzbuđenja iz Andore su se malo slegnula, protekli tjedan proveden je u krugu obitelji, malo se manje treniralo, a stiglo se pogledati i vaterpolsku utakmicu Lige prvaka između Jadrana i Vouliagmenija.
Kao što je rekao Stipanović u društvu Jurišića i trenera Joze Jakelića na bazenu na Poljudu, „došli smo podržati prve susjede, kako je i red“. Mornar je kao klub smješten u uvali Baluni, a Jadran, zračnom linijom niti 200 metara, u uvali Zvončac.
Jozo Jakelić je nekako mirnije od svih proživio trijumf u Andori, već u pobjedničkom izvještaju napisali smo kako je nakon povratka s mora u lučici ispijao čaj, a ostao je ispijati čaj i prilikom svečanog proglašenja dodjeljivanja medalja. Napisali smo i da s ove tri medalje dolazi do brojke od 26 kao trener, pa nas je poslije korigirao Jurišić rekavši da Jozo ima 27, jer je Mađar Jonatan Vadnai na Europskom prvenstvu u Varni 2021. godine osvojio broncu, a Vadnai je već dugo član „Jozine bande“. No, tada kad se to dogodilo, Jozo nam je rekao „pusti Vadnaia, važniji je Filip, njemu je prva medalja“. Jurišić je tada uzeo srebro, svoju prvu medalju, pa je lani bio brončani na SP-u, sada srebrni na EP-u.
Prije odlaska na Palmu, Jakelić je prokomentirao sve što se dogodilo i što se ima dogoditi. Na konstataciju da je u Andori sve došlo na svoje, zastao je:
- Došli smo mi na svoje puno prije, individualno, ali ne ekipno kao sada. Ono što sam primijetio jest da sve druge ovaj uspjeh veseli više nego mene. Taj uspjeh je genijalan, ali da je toliko povijestan, nisam siguran. Falili su, na primjer, Englezi. Realno, naša vrijednost će se vidjeti tek na Palmi.
Da nije malo prestrog?
- Meni kao treneru, pa i cijeloj ekipi, ovo je top topova, međutim, treba to dokazati. Ovo je bila prva regata u sezoni, u gluhom dobu sezone, prvi put smo imali Europsko prvenstvo ovako rano. Treba vidjeti hoćemo li trajati. Ključ je Svjetsko prvenstvo u kolovozu u Den Haagu kad se lovi olimpijska norma. Tamo moramo biti najbolji. Ovo je u redu, ali nećemo se ljuljati i previše veseliti, jer je dug put ispred nas.
Tonči i Filip vas stalno spominju, naglašavaju da ovoga ne bi bilo bez vas, da ste vi u svemu broj jedan.
- Ma, oni to vole kazati. Mi smo toliko godina skupa i toliko smo se povezali, gurnuli ovu priču, ne samo rezultatski, nego i življenja s jedrenjem, ove klase. Mislim da smo to doveli na jedan nivo da će svakom sljedećem ovo biti teško ostvariti. Mi imamo svoj vijek trajanja, kao i svaka živa materija, mi smo u nekom zalaznom periodu. To će trajati do Pariza, neki možda do Los Angelesa, ali nakon toga će to ići u povijest. Jedino u što sam siguran jest da se više neće ponoviti tako moćna ekipa, ovakvi jedriličari, ovakva sinergija razmišljanja i interesa gdje bi jedrenje kao sport trebalo završiti. Po meni je to najveći uspjeh, a ne rezultati, ne medalje kojih je bilo i bit će ih, nadam se, još. Nije to Jozo, to smo svi mi.
U međuvremenu se rodio nadimak „Jozina banda“ za tu čudesnu skupinu jedriličara i može se reći da je nadimak opće prihvaćen, a kod Joze izaziva osmijeh.
- Jozina banda? To stvarno jest banda. Mi smo zbilja posebna priča. Imate federacije s multimilijunskim budžetima, a mi smo desperadosi koji zbilja kreiraju priču na poseban način. Meni je gušt u tome sudjelovati. Da je drugačije, ne bi bilo toliko interesantno. Idemo dalje, ima još goriva u nama. Neću se umoriti, bez brige.
