Kako jedna zaboravljena biljka čuva sjećanje na očevo djetinjstvo i očev strah. U mom rodnom Zabiokovlju grzdulja nije bila ni trend, ni superhrana, ni “divlja delicija”.
Bila je – hrana za preživljavanje. I to ona vrsta hrane koju jedeš kad nemaš izbora, a ne kad imaš recepte i slobodno vrijeme. I baš zato je kod mog oca izazivala duboki, tihi stres. Toliko duboki da je, kad se oženio mojom majkom, imao samo jednu ozbiljnu molbu: da se imenica “grzdulja” više nikad ne spominje. Do kraja života. Jer grzdulja znači siromaštvo. Znači glad. Znači djetinjstvo u kojem se ne bira, nego se bere ono što raste. Gorko, žilavo, ljuto, ali živo. I jestivo. Kad moraš.
Ja sam, naravno, o grzdulji znala – ništa. Tek prije desetak godina, na jednom sajmu u Zavojanima, ugledam neobično kvrgavo sjeme – grzdulja, kažu. A meni odmah proradi onaj unutarnji alarm: čekaj malo… ovo mi zvuči poznato iz neke davne fb rasprave. Otac stoji kraj mene, gleda sjeme i onako, sasvim spontano, bez dramatike, ali s neobično smrknutim licem, kaže:
„Ostavi se toga. Ništa ti to ne valja. Gorko je.“
I tu je sve bilo jasno. Naravno da sam kupila sjeme. Jer što drugo možeš učiniti kad ti netko cijelim jednim kratkim komentarom otvori vrata u prošlost? Kad shvatiš da biljka nije samo biljka, nego sjećanje. Trauma. Preživljavanje. I jedan cijeli svijet koji se danas, gle čuda, prodaje na sajmu.
Posadila sam grzdulju u svom vrtu i počela je proučavati, unatoč očevom snebivanju. Raste lako, bez puno moljakanja. Snažna je, tvrdoglava, pomalo bezobrazna. Kao da zna da nije tu da se svidi. A moj On baš takve voli. Mladi listovi su jestivi, ali gorkasti, ljuti, bez imalo potrebe da se ulizuju. Stariji – još gori. I tu sam napokon shvatila oca.
Između gladi i sutrašnjeg dana
To nije hrana koju jedeš iz gušta. To je hrana koju jedeš kad moraš. I zato danas, kad netko s uzbuđenjem priča o “zaboravljenim samoniklim biljkama”, ja se uvijek, nehotice, malo nasmiješim. Jer neke od njih nisu zaboravljene slučajno. One nose težinu. Nose sjećanja na vremena kad vrt nije bio hobi, nego granica između gladi i sutrašnjeg dana.
Grzdulja je danas zanimljiva, proučavana, čak i poželjna. U mom vrtu ima svoje mjesto. Ali u očima mog oca – nikad ga nije ni imala. I neće. I to je u redu. Jer nisu sve biljke tu da ih romantiziramo. Neke su tu samo da nas podsjete koliko je tanka linija između “superhrane” i “sirotinjske hrane”. I koliko se lako zaboravi da ono što danas biramo, nekad nije bilo izbor.
I tu nije kraj iznenađenjima. Ispričala sam ovu priču Mladenki Puljiz iz Runovića, koja je velika poznavateljica divljeg bilja i bori se, na svoj način, da se grzdulja “vrati” među povrće, jer tvrdi da je ona nekad i pripadala povrću, kako je pročitala u knjizi.
Osjemenjuje se sama
„Život i običaji u Imockoj krajini“ fra Silvestra Kutleše. Grzdulja se u toj knjizi, kao svojevrsnom svjedočanstvu vremena, stavlja u kontekst povrća koje raste oko kuća. Ne spada među divlje jestivo bilje koje raste naokolo, negdje izvan kultiviranog vrta.
U svakom slučaju, Mladenki želim uspjeh u toj “borbi”, a što se mene tiče, sretna sam da ona tu negdje raste po mom vrtu. Naravno, više je ne sijem – osjemenjuje se i sama bira mjesto nicanja.
Ako to nije poštovanje prema grzdulji, ne znam što jest. I podsjetnik na oca, tj. Oca!
