Dora Tamari Tutnjević kći je poznatog dubrovačkog fotoreportera Željka Tutnjevića i Izumi Tamari Tutnjević, japanske pijanistice koja se zbog ljubavi preselila u Hrvatsku. Odrasla u Dubrovniku, Dora u sebi spaja dva svijeta: Hrvatsku, kako kaže, "najekstrovertiraniju zemlju na svijetu", i Japan, "najintrovertiraniju".
Nakon života u SAD-u, Berlinu, Amsterdamu, Hong Kongu i Indoneziji te magisterija u Londonu, već devet godina živi u Japanu. Danas radi kao interkulturalna integratorica, pomažući tvrtkama i pojedincima iz Japana, SAD-a i Europe da premoste kulturološke razlike u komunikaciji i poslovanju, piše Dubrovački dnevnik kojem je Dora dala intervju.
Ekstrovertirani Hrvati, introvertirani Japanci
Odrastanje u bikulturalnoj obitelji temelj je njezinog života i karijere. "Od malena sam bila fascinirana razlikama i sličnostima među kulturama, a sigurno je utjecalo i to što sam odrasla s roditeljima kojima je bilo drago zbog te kulturološke razlike", objašnjava Dora.
Za razliku od mnogih obitelji gdje se djeca muče s dva jezika, kod njih je to bila najnormalnija stvar. "Nas su oba roditelja poticala da govorimo oba jezika, bili bi ponosni kad bismo naučili nove izraze, to je kod nas bilo obiteljsko veselje", prisjeća se.
Na pitanje o ključnim kulturološkim razlikama, Dora ističe temperament. "Hrvati su, navodno, najekstrovertiraniji narod na svijetu. Ili barem u Europi, po istraživanjima. A Japanci su najintrovertiraniji, navodno!", kaže ona.
Dok se u Hrvatskoj osjećaji izražavaju strastveno, glasno i bez zadrške, u Japanu vlada suzdržanost. "U Japanu se ne bih mogla naljutiti onako kako se naljutim ovdje. To bi prilično preplašilo ljude", kaže kroz smijeh. Ipak, svakom temperamentu pronalazi mjesto: "Kad se radi o zabavi, Hrvati su iznimno dobri u izražavanju veselja, voljenju života, hedonizmu. No, ako trebam nešto obaviti, draži mi je japanski način. Kad nešto krenem raditi, ne stajem dok ne završim".
Dubrovnik skuplji od centra Tokija
Uspoređujući cijene, Dora dolazi do iznenađujućeg zaključka. "Pa ja bih rekla kako je Dubrovnik među skupljima u svijetu", kaže i dodaje kako je situacija, zbog inflacije i jačanja eura u odnosu na jen, takva da joj je "jeftinije jesti u centru Tokija nego u Dubrovniku".
Kao primjer navodi da ručak u skupljem dijelu Tokija stoji oko 11,5 eura, dok bi za posebnu priliku izdvojila oko 28 eura. Prosječna godišnja plaća u Japanu, gdje se primanja rijetko povisuju, iznosi oko 23 tisuće eura.
Dok se u Dubrovniku cijeni pokazivanje statusa kroz skupe automobile i odjeću, u Japanu je skromnost vrlina. "Generalno je u Japanu skromnost vrlina i ljudi vole govoriti koliko su malo nešto platili. 'Vidi, kupio sam majicu za šest eura!'", priča Dora. Isticanje u odnosu na okolinu često izaziva negativnu pozornost, jer Japanci teže stvaranju privida da su svi jednaki.
Čežnja za domaćim okusima i ljepotom Grada
Kad se vrati u Japan, iz Hrvatske joj najviše nedostaju jednostavne stvari. "Tata. I Kinder Bueno!", odgovara uz smijeh. Cijeni i hrvatsku sol, med, mermelade i mjendule. Ipak, primjećuje pad kvalitete proizvoda u supermarketima.
"Prije sam se veselila kad bih jela namirnice koje su imale okus prirode, a sada je teško naći nešto što ima jako dobar okus, što je dozrelo na suncu", kaže ona.
Osim obitelji i okusa, nedostaje joj i ljepota Dubrovnika. "Tokio je jako utilitaran grad, ne prioritizira ljepotu i duševni mir toliko kao efikasnost. Kad u Dubrovniku gledate u nebo, nećete vidjeti žice, u Japanu su one posvuda", slikovito opisuje.
