Udruga za prirodu, okoliš i održivi razvoj Sunce povodom nedavnog ulova vatrenjače, zaposlenice iz Odjela zaštite prirode Sunca napisale su članak o invazivnim vrstama u Jadranu.
Njihov članak prenosimo u cijelosti.
Razvoj svjetske trgovine i porast broja međunarodnih putovanja početkom dvadesetog stoljeća značajno je utjecao na povećanje broja invazivnih vrsta na našem području. Brojni su organizmi tako dobili priliku “putovati” na teretima brodova, u balastnim vodama ili prihvaćeni za transportna sredstva. Transport biljnih i životinjskih vrsta te mikroorganizama na udaljena mjesta – često nenamjerno – rezultirao je neočekivanim ekološkim posljedicama te omogućio vrstama da prijeđu prepreke koje bi inače za njih bile nepremostive (planine, rijeke, oceani i slično).
Smatra se da su uz zagađenje, gubitak staništa, prekomjerni izlov i klimatske promjene, invazivne vrste jedna od najvažnijih prijetnji bioraznolikosti.
U dvadesetom je stoljeću, uslijed već spomenutih svjetskih trendova, problem invazivnih stranih vrsta postao je još ozbiljniji. Na snazi su različite strategije i pravilnici koji bi omogućili bolju kontrolu nad brojnosti invazivnih vrsta. No unatoč zakonodavnim mjerama, praćenjima, edukacijama i kontroli, invazivne vrste i dalje ostaju veliki problem, a suradnja na svjetskoj razini često je ključna u njegovom rješavanju.
Strane vs. invazivne vrste
Važno je razlikovati strane od invazivnih vrsta. Nije svaka strana vrsta invazivna i obrnuto. Strana je vrsta nezavičajna vrsta koja prirodno ne obitava u određenom ekosustavu, nego je u njega dospjela namjernim ili nenamjernim unošenjem. Nazivi pod kojima se takve vrste u literaturi mogu pronaći su: “alohtona”, “nenativna”, “nezavičajna”, “egzotična”, “introducirana” ili “unesena vrsta”. Ako širenje strane vrste ima negativan utjecaj na bioraznolikost, zdravlje ljudi ili uzrokuje ekonomsku štetu na unesenom području, tad se ta strana vrsta klasificira kao invazivna. Natjecanje za hranu i stanište, širenje bolesti i križanje s lokalnim vrstama neke su od prijetnja koje invazivne vrste mogu imati na određeno područje. Ove prijetnje posebno su izražene u osjetljivim ekosustavima te zemljopisno izoliranim područjima, kao što su otoci.
Razlozi dolaska
Svaka promjena u prirodi, bilo da se radi o doradi, nasipavanju, preinaci ili većem zahvatu ostavlja trag na okolišu. Posebno značajan utjecaj imaju projekti poput prokopavanja kanala. Najbolji primjer za to su lesepsijske vrste, nazvane prema Ferdinand Lessepsu, koji je 1854. dobio koncesiju za probijanje Sueskog kanala. Radi se o vrstama koje migriraju iz Crvenog mora, kroz probijeni kanal u Sredozemno more, a kasnije i u Jadransko more. Primjer za vrstu koja je u Jadransko more došla tim putem je srebrnopruga napuhača (Lagocephalus sceleratus).
Prijenos se dosta često odvija i balastnim vodama. Balast je svaki materijal koji se upotrebljava za reguliranje težine ili ravnoteže plovila. Iako su se u prošlosti koristili drugi materijali, od kraja 19. stoljeća koristi se voda (morska, riječna, bočata). Kad brod iskrca teret, ukrcava se balast i obrnuto, kada ukrcava teret, iskrcava balast. Procjenjuje se da se godišnje preveze između 10 i 12 bilijuna tona balastne vode širom svijeta. Studije provedene u mnogim zemljama pokazale su da pojedini živi organizmi čak mogu preživjeti u vodi i sedimentu koji se prevozi u brodskim tankovima kao balast. Ispuštanje takve vode i organizama koji u njoj obitavaju može predstavljati za obalnu državu vrlo veliku prijetnju s nesagledivim posljedicama za morski okoliš.
Međunarodna Pomorska organizacija (IMO), kao specijalizirana organizacija UN-a, prepoznala je potencijalnu opasnost, pa je u studenom 1997. godine donesena IMO Rezolucija A.868(20) – Smjernice za kontrolu i upravljanje brodskim balastnim vodama za smanjenje prijenosa nepoželjnih morskih organizama i patogena, a preporučena primjena Smjernica odnosi se za sve obalne države. Trenutno IMO broji 175 članova, a Republika Hrvatska članica je od 1992. godine.
Sve veći utjecaj svakako imaju i klimatske pojave te se već počinju spominjati i ”klimatski migranti”. Promjenom temperature za mnoge vrste u toplijim krajevima stvaraju se nepovoljni uvjeti za život te one migriraju u hladnije krajeve. Iako su klimatske promjene jedan od glavnih razloga migracije, one se najčešće događaju u kombinaciji s još jednim negativnim utjecajem (kao što je probijanje kanala).
Slobodnim sidrenjem ne samo da se narušava stanište, već se omogućuje i prijenos vrsta s jednog područja na drugo. To je pretežito slučaj s vrstama algi koje imaju sposobnost vegetativnog razmnožavanja (razmnožavanja otkidanjem, fragmentacijom i slično). Najbolji primjer za ovaj utjecaj je primjer vrste Caulerpa cylindracea koju se može pronaći duž cijelog Jadranskog mora.
Slučajni ispusti vrsta pri promjeni morske vode u akvarijima. Tako je 1984. godine prilikom čišćenja akvarija u Maroku, u Sredozemno more unesena vrsta Caulerpa taxifolia, koja je u Jadranskom moru prvi put zabilježena 1994. godine.
Nova prijetnja
Vatrenjača (Pterois miles) – na engleskom Lion fish, invazivna je indo-pacifička vrsta ribe, ozloglašena zbog prehrane velikom količinom autohtonih ribljih vrsta, velike reproduktivne moći te otrovnih bodlji. Ova vrsta radi velike probleme na području cijelog Sredozemnog mora. U Jadranskom moru, prvi je put zabilježena 2019. godine.
Srebrnopruga napuhača (L. sceleratus) – na engleskom Silver-cheeked toadfish, smatra se jednom od najopasnijih invazivnih vrsta Sredozemnog mora, a zbog otrova koji se nalazi u tijelu i koji je termorezistentan, predstavlja prijetnju bioraznolikosti i ljudskom zdravlju. Mesojed je s iznimno čvrstom čeljusti i jakim zubima. Japanska vrsta srodna ovoj, iako je iznimno otrovna, pravi je specijalitet, a mogu je pripremiti samo posebno osposobljeni kuhari. Ova je vrsta u Jadranskom moru prvi put zabilježena 2012. godine.
Što poduzeti?
Ono što je specifično za većinu invazivnih vrsta, pa tako i za vatrenjaču i srebrnoprugu napuhaču, je to da su otpornije i prilagodljivije od autohtonih vrsta. Mnoge zemlje imaju velikih problema s invazivnim vrstama, čiji se broj zbog slabe ili nikakve regulacije značajno povećao te gotovo u potpunosti istisnuo autohtone vrste. Kako ne bi došlo do takvog scenarija, potrebno je reagirati na vrijeme. Evo kako:
Prilikom susreta sa stranom vrstom bilježiti i javljati njihove lokacije nadležnim institucijama.
Sudjelovati na radionicama i seminarima vezanim za invazivne vrste kako bi došli do informacija o vrstama koje bi mogle ući u Jadransko more.
Prikupljati savjete stručnjaka i primjere dobre prakse regulacije populacija iz drugih područja u cilju moguće primjene na našem području.
Podizati razinu svijesti o opasnostima do kojih može doći svakom intervencijom u prirodi.
Prema iskustvu zemalja koje se već bore s vrstama poput vatrenjače, na vrijeme regulirati zakone i omogućiti izlove vrste u cilju smanjenja brojnosti populacije. Treba imati na umu da je riječ o vrsti čijoj migraciji pogoduju klimatske promjene te je njezin ponovni ulazak u Jadransko more neupitan.
Riba paun (kad se uklone otrovne bodlje), ali i mnoge druge vrste poput plavog raka (Callinectes sapidus) vrlo su ukusne te se treba sagledati način na koji bi te vrste mogle uvrstiti u svakodnevnu prehranu.
Pa kad smo već veliki broj autohtonih vrsta prelovili i doveli do ruba istrjebljenja, zašto se ne bi vodili istom logikom pa pojeli i invazivne vrste… barem one koje se mogu.
