"Nismo se za ovo borili", "Nismo ovakvu Hrvatsku zamišljali dok smo ratovali", "Ovo nije bio naš cilj", komentari su koje stalno gledamo ispod članaka portala, pogotovo u vrijeme velikih nacionalnih proslava i ispod vijesti o situaciji u zemlji.
U Kninu će se i danas održati veliki govori, a još su "veći" komentari na društvenim mrežama o Domovinskom ratu. No, što se zapravo događalo u glavama ljudi koji su zaista prošli Domovinski rat? Jesu li oni u rovovima zaista razmišljali o Hrvatskoj 2024. godine, liberalnim medijima i Europskoj uniji?
Boris je u rat otišao s 19 godina i ostao do samog kraja
Nisu, kaže nam Boris (54) iz Splita. Borisa dugo poznajemo. Nije tip koji drži govore o ratu i mnogi nemaju pojma što je prošao. Na Facebooku nikad nije napisao komentar "Nismo se za ovo borili".
"'Nismo se za ovo borili' je floskula ljudi koji nisu vidjeli rat. O budućnosti Hrvatske nisam mogao razmišljati jer sam se borio za goli život i za živote svojih suboraca", kaže nam Boris.
U rat je otišao s 19 godina nakon što je došao iz vojske. Cijela njegova generacija u Splitu iste je godine završila služenje vojnog roka. U rat je otišao dobrovoljno, kaže, nakon što mu je u vojsci, koju je služio u Bihaću, postala jasno što se događa.
Prije toga, kaže nam, nije bio nacionalist. Živio je život prosječnog splitskog tinejdžera koji je živio za zabavu, cure i motore. Pred kraj služenja vojnog roka, kaže nam, obuzeo ga je nacionalizam i strah.
"S 19 godina ni u miru ne misliš na budućnost, kamoli u ratu"
Boris nam kaže da su se stvari u njegovom životu u to vrijeme odigravale munjevitom brzinom. Taj period opisuje kao doba u kojemu se jedan dan činio kao vječnost.
Bio je, govori nam, strašno nestrpljiv da ode na teren. Uniformu HOS-a obukao je, kaže nam, jer nije mogao dočekati poziv Hrvatske vojske u koju se ranije prijavio. U HOS ga u to vrijeme, govori nam, nije odveo ideal nego nestrpljenje.
U to vrijeme on i njegova generacija, kaže nam, bili su idealni za odlazak u rat. Svježe su završili vojsku i znali su baratati oružjem. Na ratištu je bio do samog kraja rata.
"Kad imaš 19 godina ni u miru ne misliš o budućnosti, kamoli u ratu. Kakva budućnost zemlje, kakvi liberalni mediji, kakva demokracija, kakvi koncerti... Na ratištu si cijelo vrijeme u strahu za goli život. Pogine netko pored tebe i samo misliš jesam li ja sljedeći ili je ovaj do mene. To ne može shvatiti netko tko to nije prošao", govori nam Boris.
Strah ostaje i kada rat završi
U ratu je malo vremena za razmišljanje o idealima. Dominantan osjećaj je strah, a mašta ne ide dalje od fantaziranja o sljedećem obroku i čistoj vodi, kaže nam Boris.
"Bilo je dana kad bismo jeli samo banane i nismo imali čistu vodu. O čemu maštati kad si žedan nego o čistoj vodi", govori.
Kad se ode s terena na nekoliko dana, strah pomalo popusti i počinje maštanje o pranju i tuširanju.
"Vjerujem da su oni koji su sjedili po uredima možda i maštali o Hrvatskoj 2024. godine pa sada to pričaju i pišu okolo. Ja nisam imao vremena misliti o tome. Garantiram da nisu ni ostali", govori.
Strah od rata ostaje i kada se rat završi, priča nam Boris. Tih prvih mjeseci bojiš se svega - od zvukova u kući do sirene automobila.
"U Hrvatskoj nema ništa loše, a da to narod nije sam izabrao"
Ponovno se vraćamo na floskulu "Jesmo li se za ovo borili". Boris kaže da nije nezadovoljan današnjom Hrvatskom.
"U zemlji ne postoji apsolutno ništa što ljudi nisu sami izabrali", govori nam. Nakon rata mu se rodio sin i ponovno nije imao vremena misliti na sve ono što se spominje u velikim govorima političara. Borbu za vlastiti goli život samo je prebacio na borbu za budućnost svog djeteta.
Danas vodi smislen život. Ne smatra sebe zaslužnijim i većim od bilo kojeg drugog stanovnika Hrvatske.
"Reagiram samo kada me netko namjerno želi poniziti ili nas nazvati parazitima", govori nam.
"U ratu nema apsolutno ništa lijepo. Rat ne bih više nikad nikom poželio. U ratu je jedini lijep osjećaj koji sam dobio bio povezanost s mojom iskonskom muškom prirodom i samo zbog toga bih sve ovo ponovio", zaključuje.
Ukratko, dakle:
Borisu smo postavili nekoliko kratkih pitanja da zaključimo priču čovjeka koji je zaista prošao rat. Odgovori bi mnoge mogli iznenaditi.
O čemu si maštao na ratištu? Boris: O suvim bičvama
Za što si se borio: Boris: Za goli život
Bi li pustio sinove u rat?: Boris: Ne. Mogu biti što god žele, ali u rat nikad neće ići
Bi li radije popio kavu s Bajagom ili Plenkovićem? Boris: S Bajagom
Da se utapaju Bajaga i Plenković i jednog možeš spasiti, koga bi spasio? Boris: Ipak Plenkovića, on je moja krv. Naši su djedovi dijelili istu sudbinu.
