Japanka Hazuki Tanase ili po japanskom タナセ葉月 u Split je doselila u ljeto 2011. godine. Rođena je u Osaki, no jedno je vrijeme živjela, studirala i radila kao balerina u Hamburgu u Njemačkoj. Kada je u Europi završila balet vratila se u Japan, točnije Tokio u kojem se zadržala godinu dana.
Tamo je srela hrvatskog baletnog koreografa, pedagoga i plesača Lea Mujića koji joj je dao zlata vrijednu informaciju da se u splitskom kazalištu traže balerine. Tada Hazuki nije znala gdje se na karti svijeta uopće nalaze Hrvatska i Split. S obzirom da je u to vrijeme tražila posao prvo je na Google tražilici istražila sve o Hrvatskoj i Splitu, te ubrzo donijela odluku da se javi za posao. Za dva mjeseca je zrakoplovom sletjela u grad podno Marjana.
Naučio hrvatski u vrtiću
"Tada sam imala 20 godina, ali kada sam vidjela gdje odlazim i koliko su Hrvatska i Split lijepi i mirni odmah sam donijela odluku o preseljenju. Sjećam se da je u to vrijeme ravnateljica Baleta HNK Split bila balerina Almira Osmanović s kojom sam potpisala ugovor o radu. Od tada sam tu i jako mi je lijepo".
Kasnije je u Splitu upoznala supruga, Rumunja koji je došao raditi u HNK Split. Tu su se upoznali i zaljubili. Dobili su sina, danas 10,5- godišnjaka koji je pravi Dalmatinac. Hrvatski govori odlično, no ništa manje nije loš ni u dijalektu. Hazuki i suprug međusobno još uvijek pričaju na engleski, a sa sinom svatko na svom jeziku. Ona na japanskom, suprug na rumunjskom.
"Nismo ga željeli krivo naučiti hrvatski jer u početku nismo dobro znali jezik, pa smo komunicirali samo japanski i rumunjski. Kada je sin krenuo u vrtić naučio je hrvatski jezik i od tada smo počeli s njim komunicirati i na hrvatskom".
Iako se Hazuki u početku pribojavala kako će djeca reagirati na njenog sina nije bilo nikakvih problema. On je jako otvoren, ima puno prijatelja, te nije imao niti jednu neugodnu situaciju jer su svi prema njemu dobri, uvjerava Hazuki.
Nadareni sin
Obitelj japansko-rumunjskih baletana jako se dobro uklopila i među svojim susjedima u stambenoj zgradi u središtu grada. Za sebe kažu da su otvoreni ljudi koji uredno komuniciraju sa svojim susjedima. Njihovog sina svi obožavaju, a tek kada ga čuju kako simpatično govori po splitski odmah se žele družiti s njim, a djeca i postati njegovi prijatelji.
Nakon 13 godina u Hrvatskoj Japan joj ne nedostaje već joj nedostaje obitelj roditelji, baka, sestra i brat koje svako ljeto posjećuje sa sinom i suprugom. Ovo ljeto će biti iznimka jer Hazuki je prije koji dan rodila drugog sina.
Prisjetila se kako je u trećem razredu njenom sinu hrvatski jezik bio težak zbog čega je tražila pomoć učiteljice koja je s njim dodatno učila kako bi savladao gradivo. Zahvalna joj je na tome. Danas njen dječak pohađa i Glazbenu školu gdje svira gitaru. Ide mu super, a prije toga je trenirao atletiku i plivanje.
Ništa bez janjetine
Zadovoljna je ponudom hrane, voća, povrća i ribe na tržnici i ribarnici i napominje da su u Japanu meso i povrće jako skupi. Od domaće dalmatinske hrane najviše je se dojmila, pogađate, janjetina s krumpirima.
Voli ići na plažu kupati se jer je more odlično i lijepo. Suprug joj je danas baletni profesor u Glazbenoj školi Josip Hatze. Njih troje nemaju hrvatsko državljanstvo, njen sin ima japansko i rumunjsko državljanstvo unatoč tome što se rodio u Splitu.
Hazuki je 17 godina živjela u Japanu i sada kada s odmakom uspoređuje tu zemlju s Hrvatskom kaže da je ovdje bolje jer roditelji mogu izabrati hoće li im dijete ići sa šest i pol ili sa sedam godina u školu ovisno o datumu rođenja, dok u Japanu nije tako. U Japanu školska godina počinje u travnju, a završava u ožujku kada svi trebaju krenuti u školu, pa se zna dogoditi velika razlika u godinama među učenicima.
WC i kulturološki šok
Sin joj je rođen u veljači zbog čega je u Hrvatskoj mogla za godinu dana odgoditi njegov polazak u školu što mu je puno značilo u životu. U toj je godini dana bio totalno spreman za školu. Priznaje i da je polazak u školu njenom sinu izazvao određeni kulturološki šok kada je vidio kako izgledaju školski toaleti nakon što iz njih izađu učenici.
"Kod nas u Japanu u školama nema čistačica. Znate zašto? Zato što učenici čiste za sobom. Točno se zna tko kada i što čisti. Postoje rasporedi i toga se svi striktno drže. Ne čiste učenici samo wc već i učionice, hodnike, igrališta, sve zajedničke prostorije. U toj situaciji nitko ne onečišćuje za sobom već je uvijek sve na svom mjestu".
U Japanu je osiguran obrok u školi samo što učenici poslužuju hranu jedni drugima, te posuđe nakon toga nose na pranje u kuhinju. Njen sin u Splitu pohađa cjelodnevni boravak i priznaje da je hrana u školi jako dobra. Uvijek sve pojede. Hazuki se u školi koju joj pohađa sin jako sviđa što imaju puno terenske nastave, odlaze u kino, na kupanje, u šetnju, posjećuju muzeje, jednom godišnje odu i na izlet. I u Japanu školska djeca idu na izlete, ali ne toliko često kao u Splitu.
Zanimljivo je i kako u javnom prometu u Japanu nije dozvoljeno korištenje mobitela, dok ga na drugim mjestima ljudi mogu koristiti, ali da ne smetaju drugima. U bolnicama i na drugim javnim mjestima zvono mobitela mora biti na bešumno. U kafićima i restoranima, kao i na cesti nema pušenja. Isto tako nećete doživjeti da u kafiću ne možete normalno razgovarati s nekim jer vas ometaju glasni posjetitelji.
