U župnoj kući, u noći sa nedjelje na ponedjeljak, preminuo je fra Ivan Vidović, posljednjih devet godina miljevački župnik a prije toga na dugogodišnjem služenju u njemačkim župama. Fra Ivan se dugo vremena borio sa zloćudnom bolesti ali to ga nije sprečavalo da redovito obavlja svoju župničku dužnost. Tako je i te nedjelje, samo nekoliko sati prije smrti, predvodio redovite mise u dvjema miljevačkim crkvama, u župnoj Imena Isusova i u crkvi Sv. Petra i Pavla.
Fra Ivan je prije samo dva mjeseca, na Sv. Petra i Pavla, proslavio pedesetu godišnjicu misništva. Tada, te 1972. godine, u drniškoj župnoj crkvi obavljen je svečani čin ređenja čak deset svećenika, među kojima i fra Ivana. Mladu misu imao je u svojoj rodnoj župi, u petropoljskom Gradcu, 9. srpnja te godine, javlja Šibenski.hr.
Fra Ivan je rođen na Malu Gospu, 8.rujna 1946. godine u petropoljskom Gradcu. Roditelji, Petar i Cvita, svoju porodicu u kojoj su podigli sedmero djece - fra Ivan je imao dva brata i četiri sestre, prehranjivali su radeći na zemlji, živjeli su od poljoprivrede. Nakon osmogodišnje škole, dijelom zaslugom i fra Petra Jankovića, svećenika porijeklom iz Hrvaca i tadašnjeg župnika u Gradcu, fra Ivan se odlučuje za nastavak školovanja u Franjevačkoj gimnaziji u Sinju. Nakon dvije godine čuvene sinjske Gimnazije, slijedi novicijat na Visovcu. U tada brojnoj generaciji bilo ih je dvadeset i pet. Bilo je to nešto sasvim drugo, puno se radilo, nasipavali smo dio uz sadašnju suvenirnicu, dovozili brodovima kamen i zemlju, radili i sve drugo potrebno za tako veliku franjevačku obitelj u kojoj su sve konce u svojim rukama držali čuveni gvardijan Latinac i meštar Belamarić, prisjetio se fra Ivan u listu Miljevci. Ora et Labora, ta čuvena maksima koja poziva na molitvu i rad, bila je svima glavna odrednica. Kroz taj rad, kroz molitvu i život, zavolili smo Visovac i Krku pa i Miljevce preko kojih smo dolazili i odlazili, gdje smo često svraćali, navodi fra Ivan.
Spominje se fra Ivan svojih kolega, onih koji su krenuli kada i on, bio je to i svima omiljeni fra Šime Samac, zatim fra Jure Brkan, misionar fra Ante Jurić, fra Božo Norac i fra Ivan Norac Kljajo,…
Nakon nezaboravne godine na Visovcu, vraća se u Sinj na još dvije godine Gimnazije. Potom, kao što je to uobičajeno, na daljnje školovanje koje je potrajalo do 1973. godine: petogodišnji studij na Franjevačkoj bogosloviji u Makarskoj i jedna godina studiranja u Zagrebu tokom kojeg je bio i odgojitelj predsjemeništarcima.
Nakon mlade mise fra Ivan preuzima župu Bukovica, zadužen je za Medviđu, Brušku, Ervenik, Kistanje i Perušić. Potom je u Vrlici, slijede Kljaci (1973.-1974), potom župa Runović (1974.-1975.) i Brštanovo (1975.-1978.). Slijedi potom dugogodišnji boravak i pastoralni rad u Njemačkim župama, kako hrvatskim tako i domicilnim. Fra Ivan je u Njemačkoj sveukupno proveo čak 32 godine, dugo je bio u Gissenu i Leverkusenu. Godine 2010. vraća se u Hrvatsku, u Šibenik gdje je u Gospi van Grada do 2013. godine kada dolazi na Miljevce.
Na Miljevce sam dolazio i ranije, znao sam tu i ostati na proputovanju na ili sa Visovca, posjećivao sam župnike fra Leona Delaša, fra Antu Vukušića, fra Žarka Maretića, fra Nediljka Jukića, prisjećao se fra Ivan ne skrivajući da mu je miljevačka kamenravnica, baš kao i Krka i Visovac, pri srcu još od dana kada je na Visovcu kao novak proveo onu nezaboravnu godinu u Novicijatu. Fra Ivan će na Miljevcima ostati zapamćen, uz sve ostalo što je napravio tijekom svojeg relativno dugog boravka kao župnika, „zaslužna“ su i brončana vrata na miljevačkoj katedrali, na crkvi Imena Isusova. Inicirati i napraviti takvo umjetničko djelo, vrata kakvim se može podičiti samo mali broj sakralnih objekata u Dalmaciji, Miljevce i crkvu Imena Isusova a kroz to i zaslužne za to postignuće, prije svega fra Ivana Vidovića, upisali su na kartu nezaborava, trajnog sjećanja koje će se pronositi generacijama – sve dok bakrena vrata krase crkvu Imena Isusova u središtu Miljevaca, piše Šibenski.hr.
