Bliži se svečano otvaranje 71. Splitskog ljeta, za dobar dio puka posebno emotivno jer će u Godini Tijardovića i Gotovca Tijardovićev „Dioklecijan“ , opera u devet slika, konačno doživjeti svoje prvo cjelovito scensko uprizorenje pod ravnanjem maestra Harija Zlodre, u režiji Ivana Lea Leme. Operu je maestro Tijardović skladao na libreto dr. Branka Radice 1964., a činjenica da nisu doživjeli njezinu izvedbu ide u rang jedne od najvećih povijesno-glazbenih nepravda. Opera prati uspon i pad rimskog cara Dioklecijana, s osobitim naglaskom na utjecaj nove kršćanske religije na njegovu obitelj i čitavo carstvo. Naslovnu ulogu Dioklecijana tumači bariton Jurica Jurasić Kapun, a ostali su protagonisti u solističkim ulogama Terezija Kusanović, Antonija Teskera, Aida Čorbadžić, Roko Radovan, Amir Saračević, Ileš Bečei, Erol Ramadanović, Bože Jurić Pešić, Emin Aščerić, Marko Lasić, Neda Pejković, Žana Marendić, Snježana Katić, Mihael Elijaš te glumac Siniša Popović koji u završnoj slici tumači ulogu Vrača.
U rubrici „Iza kulisa“ zavirili smo u proces rada na „Dioklecijanu“. Uzbuđenje, iščekivanje, pozitiva – tako bi se ukratko mogla opisati atmosfera na probama. Soliste iz gledališta HNK-a zdušno bodre kolege iz Zbora, maestro Zlodre kao pravi perfekcionost „uštimava“ svaki ton, iz Orkestra se čuje smijeh, redatelj Lemo sveprisutan je na pozornici. Ipak je uspio odvojiti nekoliko minuta vremena i, komentirajući soliste čije nastupe duboko proživljava, objasnio je zašto se nakon dijela probe koji gledamo u HNK-u „Dioklecijan“ prebacuje na Peristil. Naravno, i publika se kao živi dio te predstave seli na lokaciju na kojoj će gledati posljednji čin „Dioklecijana“, ali i postati dio šire slike razumijevanja Tijardovićeva remek-djela.
- Ideja selidbe zadnje slike opere na Peristil došla mi je nakon dva tjedna rada na djelu i sram me da mi nije došla i prije! Mislim da je na tom problemu dosad konceptualno, produkcijski i inscenacijski opera „Dioklecijan“ padala na testovima. Strukturirana je u četiri čina koji se sastoje od devet slika. Četvrti je čin ujedno i deveta slika. Mijenja se nekoliko eksterijera, interijera, primjerice palača u Nikomediji, Salona… Kako je središte zadnjeg čina naš Peristil, pretpostavljam da bi svi nekadašnji potencijalni redatelji otpočetka otišli na Peristil i gledali kako u njega uklopiti osam prethodnih različitih scenografija. Vjerujem da su se zgrozili mogućnošću da stavljaju grmove brnistre na Peristil i da im to glumi Dalmaciju, ili primjerice druidski hram – možda su zamišljali zavjese koje lelujaju po stupovima… Izrazito nezgodna situacija. Ja ni inače nisam pristaša velikih intervencija po Peristilu koji želim takav kakav je, ne želim interpolacije drugih kultura u njega. Selidba kulture u kulturu za mene je kao da vidim kuglice za bor na Keopsovoj piramidi. Kolege su se uvijek trudile biti diskretne, jasno, ali ovakve se stvari ne mogu ne vidjeti.
Nakon dva tjedna shvatio sam da je jedini scenografski način takozvana crna kutija u kazalištu. Ako nemate hiperrealizam u povijesnoj priči – onda nemate povijesnu priču! Ovo se ne da režijski riješiti kakvom metaforom pa da svi lelujamo u nekom semantički otvorenom prostoru. Što je više realizma u kazalištu, to je dolazak na Peristil snažniji, imat ćemo onaj trenutak spoznaje – aha, ovo je Dioklecijan sagradio! To je kao da gledate dvije sezone serije „Kruna“, a onda uđete u Buckinghamsku palaču. Tu očekujem „site-specific senzaciju“ i spoznaju da je ovdje završio Dioklecijanov put, da tu nije našao ono što je tražio slijedeći bogove, politiku, zakone, sebe – sve se to urušilo.
Kad zbor pjeva kršćanski napjev skriven iza Peristila, to je dokumentarni teatar, to su karmine pravim ljudima koji su dekapitirani, pjevanje onima koji su shvaćali da su na ovome svijetu, ali nisu „od ovoga svijeta“, izmičući tjelesnosti i materijalizmu. Danas mi bez grižnje savjesti „prodajemo“ tu palaču, a da nije te palače, ni nas dvoje sad ne bismo vodili ovaj razgovor, Tijardović ne bi napisao „Dioklecijana“, ništa se od ovoga ne bi dogodilo. Uočit ćete da smo se pozabavili i vračem religije u propadanju, jer takva u operi nije samo jedna. Kao vegetarijanca me posebno pogodilo promišljanje o ritualima promatranja životinjskih iznutrica. Taj vrač imao je malu ulogu od stranicu i pol, ali ja sam je na temelju libreta raspisao u kratku monodramu za našeg glumca Sinišu Popovića, koji će se kroz svoj lik pozabaviti pitanjem propadajuće religije i zaborava. Nadam se da će gledatelji globalno biti oduševljeni kao što smo mi koji radimo na ovome projektu. Već smo dovoljno otkrili – neka ostalo ostane za otvorenje Splitskog ljeta!
Priazvedba „Dioklecijana“ na programu je 14. 7. u 21 sat (HNK/Peristil), a reprizne izvedbe slijede 16. i 18. 7.
