Prva ovosezonska premijera Kazališta PlayDrama donosi nam predstavu „Dijete našeg vremena“ koja će se održati 23. listopada u klubu Quasimodo. Dramaturginja Ivana Vuković i redateljica Helena Petković na čelu su mladog i kreativnog tima koji će kroz priče četiriju muških likova pokušati prikazati svoj Split, njegove mogućnosti i uvjete za mlade, predstavnike generacije koja se grčevito bori za samostalnost i bolju budućnost. U razgovoru s njima otkrit ćemo motive nastanka ove intrigantne predstave te daljnje planove ovog sjajnog umjetničkog tandema.
Playdrama ove sezone svojim predstavama opet pristupa tematski, a na red je došla priprema za život mladih u suvremenom društvu. Kako se vaši junaci uklapaju u taj koncept? Jesu li oni metafora ili preslika današnjeg društva?
Ivana: Kad smo tek počeli s probama, mislili smo da radimo skoro pa SF komediju o bliskoj budućnosti Splita. Dnevne vijesti bile su nam obavezno štivo tako da smo vrlo brzo shvatili da naša predstava nije toliko daleko, da nas je to vrijeme o kojem govorio ipak već sustiglo, tako da bi se moglo reć da su naši junaci preslika našeg društva danas.
Helena: Naši junaci su dio današnjeg društva, kako je Ivana navela, na početku rada smo mislile da stvaramo distopijsku priču, međutim realnost nas je brzo demantirala. Split je grad u kojem je često realnost teatralnija i zanimljivija od fikcije, ili da parafraziram redatelja Marina Carića koji je rekao da Split ne može imati dobar teatar, jer se uvijek bolji teatar događa po gradu...
U svom se projektu „Dijete našeg vremena“ referirate na motive Ödöna von Horvátha, pisca u čijem istoimenom romanu iz 1938. u fokusu socijalno-kritički aspekt društva. Jeste li tragali za tom temom i piscem ili su oni pronašli vas i poslužili kao inspiracija za predstavu?
Ivana: Predstava s romanom dijeli naslov i motiv individualaca, indoktriniranih u sustav, koji napokon kritički progledaju i spoznaju sve mane sustava u kojem žive, u koji su toliko vjerovali i u koji i dalje, ipak, žele vjerovati.
Koja je ciljana publika predstave? Želite li djeci našeg vremena poslati poruku svojim komadom ili stvarate univerzalno umjetničko djelo?
Helena: Osobno ne vjerujem u poruke u kazalištu, a voljela bih da predstavu dođu pogledati razne generacije, prvenstveno Splićana - oni će možda najbolje prepoznati detalje iz predstave, iako me zanima na koji će način reagirati i ne-splitska publika.
Ivana: U radu na predstavi smo svakako na umu prve imali Splićane i Dalmatince, što iz nedostatka predstava koje se bave našim podnebljem, što iz želje da se bavimo baš sami sobom i našim gradom, da prekopamo svoje odnose i emocije prema njemu. Naš mentalitet je utkan i u tekst i u režiju i bio nam je neki konstantan princip rada. Očekujemo i staro i mlado, jer smatramo da su „djeca našeg vremena“ nešto što se tiče cijelog društva. Ipak, posebno se veselimo dolasku i reakciji mladih jer smo sigurni da će im naša predstava biti nešto novo na splitskoj sceni.
Ivana, u jednom ste razgovoru izjavili da je osnova ovoga teksta pojava fašističkih simbola po Splitu. Koji je Vaš stav o rastućim nacionalističkim i ksenofobnim ispadima, posebno među mladima koje od nastanka tih istih simbola dijeli znatan vremenski odmak?
Ivana: Tada sam još bila tek u istraživanjima za ovu predstavu te sam se, ponukana Von Horvathovim romanom, bavila grafitima i transparentima rasne i ksenofobne naravi. Moj stav je da ti ispadi nisu odraz nas mladih niti onih mlađih jer oni često ne razumiju cijelo značenje svojih poruka, već su odraz društva kojem takvi ispadi mladih trebaju. A to je uvijek problematično, ali i tema za sebe.
Helena, koliki Vam je izazov redateljski progovarati o problemima moralne i sasvim opipljive, privatne klaustorofobije koja guši naša turistička središta? Kako se takav nezahvalan koncept može preslikati na pozornicu?
Helena: Nama su navedeni problemi poslužili kao ishodišna točka za stvaranje teksta izvedbe, pa iako osobno nisam sklona temama koje bi se popularno označile kao “aktualne”, rad na ovoj predstavi proširio mi je horizonte. Ne mislim da je taj koncept bilo teško “preslikati”, četiri glumca u prostoru koji imamo na neki način funkcioniraju kao sinegdoha - oni su grad u malom.
Jeste li zadovoljni radom mladih glumaca na predstavi? Na njima je velika odgovornost, zna se da premijere Playdrame imaju svoju vjernu i kritički raspoloženu publiku, ima li treme među stvaralačkim timom?
Ivana: Da nema treme, tek bih onda posumnjala da nešto nije u redu. Trema je dobar pokretač i dobar kritičar tako da je treba prigrliti. Rad s Lovrom Kondžom, Lukom Šatarom, Stipom Jelaskom i Petrom Salečićem bio je za poželjeti. Čak smo se malo razmazili ugodnom, duhovitom i kreativnom atmosferom u ovom procesu. Glumci su imali dug period slobode za improvizacije i predlaganja, tako da ja samo mogu biti zahvalna što su imali toliko povjerenja u Helenu i mene da se toliko puste u proces.
Helena: Izuzetno sam zadovoljna radom mladih glumaca, a nadam se da su i oni zadovoljni našim radom. Generirali smo jako puno materijala, radili u dobroj atmosferi, s lakoćom i otvorenošću pa mislim da zato i nemam neku tremu, iako prvi put radim u Splitu, a kažu da je na domaćem terenu najgore...
Obje ste u posljednjih nekoliko godina odradile sjajne projekte, bile nagrađivane i hvaljene među kolegama i glumcima. Međutim, u medijima često vidimo samo onu lijepu stranu dramaturgije i režije, uspješne projekte i nagrade. Je li bilo poteškoća u realizaciji vaših umjetničkih ideja, s obzirom na to da ste vrlo mlade bačene u ozbiljan svijet dramaturgije i režije?
Ivana: Problema je bilo, ima ih i uvijek će ih biti. Ovaj posao sazdan je od niza kompromisa i mislim da se samo treba naučiti postaviti i odrediti koji su ti prioriteti u kojem procesu.
Helena: Mislim da sam sama sebi poteškoća, ha-ha! Najgori su dio za mene osobne nesigurnosti, preispitivanja, traženja. To je istovremeno nužno, ali i problematično - kazalište te stalno tjera da preispituješ sebe, a istovremeno moraš biti siguran u komunikaciji s drugima u ekipi. “Tehničkih” poteškoća uvijek ima, ali meni je trenutno najvažnije da se na probi radi s veseljem, kreativno i slobodno, onda je sve drugo lakše. Ne volim kad se rad u teatru prezentira kao rad u rudniku i kad su svi jako, jako umorni.
Jeste li zadovoljne smjerom u kojem idu vaši umjetnički putovi te imate li već nove planove za nadolazeće razdoblje?
Ivana: Upravo sam završila rad na predstavi „Marta i sedam strahova“ u režiji Natalije Manojlović u KunstTeatru u Zagrebu, a nakon premijere u PlayDrami počinjem pisati tekst za GK Trešnja u Zagrebu koji će režirati Hrvoje Korbar. Meni je ipak posebno drago da sam napokon dobila priliku raditi u Splitu i to ne samo u PlayDrami već i u GKL-u Split s Ivanom Plazibatom. Planova uvijek ima, splitskih tema ne nedostaje i nadam se skoroj ponovnoj predstavi u Splitu.
Helena: Ne želim se ureći, niti uljuljati. Planova ima i svakoj novoj predstavi se veselim kao da je prva.
