Sinoć je u splitskom HNK-u premijerno prikazana drama „55 kvadrata“ prema nagrađenom tekstu Ivane Vuković, u režiji Ivana Plazibata. Tekst inspiriran kolumnom Jurice Pavičića i stvarnim splitskim stanjem uma na prvu je privukao ravnateljicu Drame, Marinu Vujčić.
Mlada dramaturginja Ivana Vuković majstorica je suvremenog realizma: njezini su likovi zbijeni u tipičan splitski stan, govore tipičnim splitskim govorom, muče ih tipične splitske situacije (komercijalizacija i apartmanizacija, prljava voda, požar, tjeskoba i tjesnoća), a obitelj je prikazana kao kolateralna žrtva gradske stvarnosti – činjenice da od 1. svibnja do 1. listopada za mlade koji nisu naslijedili nekretninu ili dobili neki opak „deal“ s uviđavnim iznajmljivačem nema života pod vlastitim krovom.
„Svi skupa zajedno“
U sjajno konstruiranih 55 kvadrata prosječna splitskog dvosobnog stana (scenografkinja Tea Truta) stisnuto je šest članova obitelji: baka Fani (Arijana Čulina), muž i žena (Nikola Ivošević i Snježana Sinovčić Šiškov), mlađi sin Luka (Roko Sikavica) i starija kći Lena (Ana Marija Veselčić) sa suprugom Tinom (Goran Marković). Potonji je mladi bračni par tipična žrtva bizarne politike Cvita Mediterana po kojoj iznajmljivači dio godine ugošćuju mlade obitelji, a s prvim ih zrakama sunca i vonjem turista izbacuju na ulicu. Lena i Tino dočekani su srdačno, iako obitelj silom zakona skučenog prostora počinje izgledati kao mravinjak u koji ste ubacili strano tijelo.
„A ništa nam ne fali… Sve super… Svi skupa zajedno“, poluironično će procijediti sjajna Arijana Čulina u ulozi bake koja godotovski iščekuje odlazak u starački dom, „prvi red do mora“. Brat Luka, iako dobrano napucan pubertetskim hormonima, ipak prihvaća činjenicu da spava na podu roditeljske sobe, čak je i vrlo prijateljski nastrojen prema sestrinu mužu koji ipak osjeća da su oni prvi na odstrel-listi, prvi kućni višak.
„Ambicija je za nas, dicu radnika, polupropalica – smiješna“
Fantastični mladi Roko Sikavica udahnuo je duh živopisne generacije Z svome liku koji preplašenom zetu objašnjava Ligu prvaka, izgovor Mbappeova imena, ali i neke životne „mudrosti“ koje sa 17 izgledaju toliko jednostavnije nego na kauču u 30-ima. „Šta si napravija do Isusovih godina, napravija si, a posli se moš jebat.“ Osim sudaranjima u kuhinji, kupaonici i dnevnom boravku koji je sad soba, tekst je premrežen i generacijskim tektonskim udarima: činjenici da je majka prebrižna, otac prenervozan, baka prenostalgična, bračni par preudaljen, mlađi sin preeksplozivan. A takvi kakvi jesu, savršeno su realni. Drama „55 kvadrata“ nije drama događaja. Pogled u sve kutke stana (omogućen sjajnim radom kamere Andrije Jurčevića) pogled je u dinamiku obitelji koja nije kriva što želi nešto svoje u svome gradu. Nažalost, izostanak prava na prostor i privatnost uvelike utječe na međuljudske odnose.
„Bojim se da me više ne vidi“
Redatelj Plazibat pribjegao je vrhunskom rješenju s unutarnjim monolozima koje čujemo u obliku snimke dok otac i majka, i dalje zaljubljeni, ali silom prevelika gostoprimstva razdvojeni, sjede za stolom. Pitaju se postoje li njihove funkcije kad nisu otac/majka, susjedi, nevjesta, postoji li prostor i vrijeme za njih, sjeti li ih se tko pored toliko ljudi u kući. Baka kao kakva komična utvara noću zuri u mladi bračni par na kauču („Zamisli, oni spavaju leđima okrenuti! Ne vaja, Jakša, to su nike moderne jubavi…“), majka bdije dok sin tinejdžer ne dođe, a zatim ga bez riječi brižno pokriva i nastavlja svoju unutarnju kontemplaciju o dekomodiranju koje je bilo neminovnost njihove roditeljske usluge. Kćerka Lena u jednom trenutku gazi duboko u teško ibsenovsko pitanje dinamike bračnog života, ostanka i odlaska, stvarne ljubavi i društvenih uzusa. I oni su, na kraju krajeva, u kući lutaka, u vlastitoj komornoj drami koju nisu priželjkivali, čiji su scenarij napisale nesretne okolnosti Splita 21. stoljeća, grada koji u ovakvu prikazu pokazuje maćehinski odnos prema svojim mladima. Naposljetku peripetiju prelama stvarnost izvan 55 kvadrata stana, odlično iskorišten vanjski prostor kazališta, mjesto gdje mlade svojevrsne izbjeglice mogu punim plućima udahnuti barem svoj gradski zrak. Dok ne shvate da je zrak kontaminiran smradom i pepelom požara.
Split Ivane Vuković i Ivana Plazibata mnogo je više „rascvala grana od tehnobetona“ (Dječaci) nego ukras Mediterana, ali baš je zato predstava toliko sjajna. Nema uljepšavanja, „glancanja“, izmišljanja scenografije kakva ona nije, nema kičaste drečavosti nerealnosti koja prodaje. Onako je kako jest. Iako je stan bezličan i tijesan, a odnosi napeti, jedno ni u jednom trenutku ne nedostaje – osjećaj ljubavi koju svi članovi obitelji gaje jedni prema drugima. Zgusnuta klaustrofobična atmosfera podsjeća na jednako potresno obiteljsko stiskanje i pucanje u filmu „Ne gledaj mi u pjat“ Hane Jušić. Pohvalno je i pametno što su dramaturzi i redatelji mlađe generacije uzeli stvari u svoje ruke, ne bojeći se dokinuti uzuse tradicionalnih tema i prikaza psihologije obitelji, oni žive u vremenu ovdje i sada, a i Vuković i Plazibat već su dokazali da imaju žicu za aktualnost i društvenu kritiku koja nije sama sebi svrha. Ona je naprosto Zeitgeist, iskreno ogledalo vremena u kojemu živimo.
Kada publika četiri puta traži bis, a Goran Marković gledatelje pozdravlja bacanjem čestitarskog buketa, to je dovoljan pokazatelj da je „55 kvadrata“ predstava koju ne smijete propustiti.
