"Strpljenje. Strpljenje. Strpljenje. Mi sad moramo imati strpljenje. Doći će netko. Ne znamo kad, ali doći će", to je, pripovijeda Nenad Igrc, kazao ozlijeđenoj planinarki kratko nakon što su u nedjelju oko podneva nazvali gorsku službu spašavanja. Njih dvoje jedaneast su sati proveli na okomitoj litici u kilometrima dugačkoj stijeni Veleža, istočno od Mostara, na visini od oko 400 metara, čekajući pomoć.
Bili su osigurani, u ruksacima su imali dovoljno vode, hrane, utoplili su se, fizički namjestili koliko su mogli, priljubljeni uz vrlo uske kamene police, toliko uske da Igrc, svo to vrijeme koliko je s ozlijeđenom Vlatkom Hrgović čekao pomoć, nije mogao sjesti, piše Jutarnji list.
"Sjeverna je stijena, ali nije bilo ni prehladno, bilo je minimalno vjetra. Odmah sam, da ne bi kasnije došlo do pothlađivanja, Vlatku utoplio astrofolijom, na sebe obukao jako uočljivu jaknu narančaste boje, da nas lakše uoče u stijeni. Jer, to je ogromna stijena na kojoj je teško čovjeka primijetiti ako na sebi nema nešto jako kričavo. Imali smo dovoljno vode. Kad sam se drugo jutro konačno spustio još sam u ruksaku imao litru i pol preostale vode, a i ona je imala još litru vode kad su je skinuli sa stijene."
Igrc je iskusan planinarski vodič, član trenutno vjerojatno najmlađeg zagrebačkog planinarskog društva Gea kojega je najvećim dijelom osnovala skupina bivših članova PD Matica.
"Vlatka je bila na uskoj kamenoj polici, osigurana gurtnama, a ja sam sve vrijeme stajao nedaleko nje, na polici od oko 25 cm. Nisam mogao nigdje sjesti. Pokušao sam, ali čim bi probao sjesti imao sam osjećaj da ću pasti. Jer, kad sjediš noge su na tako maloj polici još manje na tlu, moraš se leđima okrenuti prema stijeni, pogled ti ide u daljinu, imaš osjećaj da nemaš sigurnost, ni ne sjediš cijelom težinom... ", govori Igrc.
Rekla sam: Moja noga više neće u gojzericu
Vlatka Hrgović (61) dugo planinari, prošla je i zahtjevnije ferate no što je ona na kojoj je zapela na Veležu.
„U prvi mah u tom adrenalinu čovjek nije svjestan svega oko sebe, rebra su mi puknuta, teško sam zbog toga disala, a vrijeme samo ide i ide. Pronašla sam mali utor gdje sam se bokom naslonila. Psihički sam bila prilično stabilna, no naravno da imate teže momente. Najgore mi je bilo kad bi helikopter proletio i otišao. Tad sam osjećala strah i hvatamo me osjećaj da je sve hladnije. Gledala sam dolaze li oblaci, bojala sam se kiše.
Prilično sam spretna i čvrsta. Doduše, dok smo čekali pomoć u stijeni, Neni sam u tom stanju rekla da moja noga više nikad neće ući u gojzericu, da više neću u planinu. Ali, sad nakon što je stres minuo, znam da ću planinariti i dalje. Ne znam hoću li ići ponovo na ferate, no nastavit ću planinariti", kazuje.
Na taj četverodnevni izlet, za koji su spojili vikend i Dan državnosti, iz Zagreba je otputovalo dvadesetak ljudi. No, nisu svi išli na feratu.
Dio grupe se na vrh Veleža uputio planinarskom stazom, a manja skupina, njih devetoro i troje lokalnih ljudi, su išli feratom. S njima je bio i lokalni vodič i član tamošnje gorske službe spašavanja.
"Vlatka je u ekipi od nas dvanaestero, ako ne računamo nas vodiče, bila najjača karika. Najiskusnija je, s najviše ferata u nogama i najviše planinarskih tura. No, dogodilo se da se poskliznula. Dok je imala snage u rukama, držala se za gazište, kad su ruke popustile pala je sedam metara u provaliju. Ostala je vezana, na ipsilonu, ali gurtna se nije otvorila. Udarila je glavnom, ali imala je kacigu. Napukla su joj četiri rebra. Psihički je cijelo vrijeme bila dobro i nije bilo panike", govori planinarski vodič Nenad Igrc koji od 2011. vodi ture.
"Na izletu je bilo nas 23 planinara, samo dio je išao na feratu. Mi vodiči smo u subotu večer odlučili tko sutra, ako želi, može na feratu. Godinama ponavljam da ferate nisu zafrkancija. Od kako je počela korona ljudi su, pogotovo u to doba korone, krenuli masovno po feratama. A, pad na ferati je bolan i opasan, to je šok. Svatko tko ide na feratu mora biti svjestan opasnosti."
Ferata Srce Veleža dugačka je oko 600 metara i na toj dužini sajle treba savladati oko 400 metara visinske razlike. Ferata vodi prema vrhu Veleža koji se zove Botin.
Planinarka se poskliznula na oko 1650 metara nadmorske visine, na mjestu od kojega je još oko tri stotine metara do vrha.
"Nesreća se dogodila u 11:45, ostao sam s ozlijeđenom kolegicom do 23:00, tj. do časa kad su je počeli spuštati. Transportirao ju je EUFOR."
‘Helikopter nije mogao do nas‘
Prvo je oko 16:00 do njih stigao helikopter iz Banja Luke.
No, uzalud su dolazili, nisu mogli pomoći. "Ja sam im i kazao, kad smo zvali pomoć, ‘Nema svrhe da dolazite ako nemate sajlu i vitlo.‘ Ipak su krenuli, kod nas su bili za 40 minuta, napravili su deset, petnaest zaleta i shvatili da su nemoćni.", pripovijeda Igrc.
Planinari su pomoć zvali oko podne, javili su se gorskoj službi spašavanja.
Slučaj je htio da je dvadesetak gorskih spašavatelja imalo vježbu na Rujištu, što je, govori Igrc, "pola sata voženje i dva-tri sata hoda do mjesta nesreće. Da bi se prišlo ferati treba hodati tri sata. Ta je ekipa bila spremna za akciju, ali su čekali što će se dogoditi s helikopterom. I tek kad je helikopter odustao, oni su dobili naredbu da krenu prema nama. U 18.00 su krenuli, dva sata su se penjali, s užadima, bušilicama, po ferati. Kod nas su bili oko 20.00 sati, potom su sat i pol pripremali sidrište.
Došao je oko 23 sata i helikopter EUFOR-a, s autrijskom posadom. Lebdjeli su dvadesetak metara iznad nas, očekivali su da će spustiti vitlo od 70 m, ali kad su došli iznad nas rekao sam da je bolje da se maknu, jer elipsa helikoptera je bila pola metra od stijene. Da su zakačili stijenu i oni i mi bi bili gotovi. Potom su odletjeli na višu poziciju, 50 m iznad nas, ali ni od tamo nisu mogli spustiti sajlu. Odletjeli su. I tek tad je počelo spuštanje Vlatke užetom. Uz nju je bio doktor koji je držao uže, a ona priljubljena uz njega."
Ozlijeđenu su spustili užetom oko 250 metara, potom je nosili po siparu, po zahtjevnom terenu, naposljetku su planinarku s jednog mjesta uspjeli transportirati u Mostar helikopterom, javlja Jutarnji list.
U akciji spašavanja sudjelovale su gorske službe Jablanice, Mostara, Posušja, Sarajeva. Vlatka Hrgović u ponedjeljak je operirana u bolnici u Mostaru, u stabilnom je stanju i trebala bi ovih dana biti prevezena u Zagreb.
