"Morao sam ponovno učiti disati", kaže Paulo Alves iz Francuske, jedan od oboljelih od covida-19 koji je bio na intenzivnoj skrbi i ozdravio je. Ali tjedni provedeni na respiratoru ostavljaju tragove i zahtijevaju dug oporavak.
Nikad prije francuske bolnice nisu imale toliko pacijenata na odjelima za reanimaciju i intenzivnu medicinu, njih na tisuće.
Riječ je o ozbiljnim slučajevima s teškom respiratornom insuficijencijom uzrokovanom novim koronavirusom koji je pacijentima zahvatio pluća.
Pacijenti trebaju respirator.
"Daju im se sedativi i često sredstva za opuštanje mišića", objasnio je AFP-u Stéphane Petit Maire, anesteziolog-reanimator u Bourg-en-Bresseu, u departmanu Est.
Najteže oboljele okreće se na trbuh jer takav položaj pridonosi povećanju količine kisika u njihovim plućima.
Pacijenti mogu imati problema i s bubrezima, srcem, jetrom te neuroloških problema, kaže liječnik.
"Na odjelima za reanimaciju ostaje se dugo, dva do tri tjedna, čak i više", kazala je Hélène Prigent, pneumologinja u bolnici Raymond-Poincaré à Garchesu, u pariškoj regiji.
"Postoje rizici, koji nisu tipični samo za covid-19, kao što je rizik od gubitka puno mišićne mase te mišićnih i neuroloških komplikacija", kazala je. Ona koordinira odjele za oporavak pacijenata skinutih s respiratora.
Dugotrajan boravak na respiratoru izaziva probleme s gutanjem i disanjem.
"Nakon više tjedana ležanja treba ponovno naviknuti tijelo na mijenjanje položaja. Ono je zaboravilo neke mehanizme koje omogućuju regulaciju arterijskog tlaka", objasnila je.
Fizioterapija
Prvi put kada je Paulo Alves, koji je bio intubiran i stavljen u induciranu komu u bolnici Bichat u Parizu, pokušao ustati, nije se mogao držati na nogama.
"Mislio sam da ću se onesvijestiti", rekao je.
"Puno sam vježbao kako bih povratio mišićnu masu, ali i vozio sobni bicikl kako bih ojačao pluća".
Claude Gatti, 67-godišnji veterinar, sredinom ožujka primljen je u bolnicu u Ajacciou, na Korzici, i šest dana bio je u dubokoj komi. Mislio je da će umrijeti.
Ali preživio je.
"Čak i nepokretan, počeo sam raditi s rukama, pokušavajući se podići, dotaknuti koljeno", rekao je.
"Govorio sam si: ako možda imam šansu preživjeti, moram moći hodati, moram povratiti malo osjeta; ne smijem gubiti vrijeme".
Nakon što je bio otpušten s odjela za reanimaciju, zadržali su ga u bolnici radi daljnjeg oporavka i sada ponovno hoda.
"Morao sam sve ponovno učiti: pisati, hodati, stajati na nogama. Nisam mislio da bi moglo biti tako teško", rekao je.
Pacijenti otpušteni s odjela za reanimaciju, preslabi da bi se vratili kući, idu na odjele za odvikavanje s respiratora ili u centre za ponovno učenje svakodnevnih funkcija.
Anaïs Legendre, fizioterapeutkinja u pariškoj regiji, morala se prilagoditi promijenjenim uvjetima rada zbog koronavirusa. Nema više timskog rada s neuropsiholozima, psiholozima i modernom opremom.
"Vježbamo u sobi”, kazala je. "Većina pacijenata još nosi maske s kisikom i imaju virus, jedan dan su dobro, drugi nisu".
"Pokušavam s njima vježbati hodanje: kretanje do kupaonice, vježbe za jačanje mišića. Ali jako lagano jer su jako iscrpljeni.”
Kada bolesnici ne mogu ustati, vježba s njima istezanje u krevetu. Ali prije toga odijeva zaštitno odijelo koje je štiti od glave do pete, s maskom i naočalama.
Psihološke posljedice
Osim bolesti, posljedice mogu ostaviti usamljenost u jednokrevetnim bolničkim sobama i kontakti svedeni na minimum.
"Bližnji vas ne smiju posjećivati. Medicinske sestre ne smiju ostati u sobi", rekao je Paulo Alves.
"Bolest i reanimacija zahvatili su mi i mozak, i to jako", rekao je Claude Gatti.
"Imam problema s pamćenjem. Kada mi se nešto kaže (...) uđe na jedno uho, a na drugo iziđe", rekao je.
Čak i nakon što se izliječe, ti ljudi mogu patiti od "neurokognitivnih posljedica, poput PTSP-a, anksioznosti i depresije", upozorava Stéphane Petit Maire.
Neki mogu imati "respiratorne posljedice, kratak dah pri mirovanju ili naprezanju, čak trebati maske s kisikom kod kuće", dodao je liječnik.
Kada se pacijenti vrate kući, fizioterapeut ih potiče da budu aktivni, da peru suđe, pospremaju krevet, usisavaju. Ležanje u krevetu može biti jako štetno.
Mogu im zatrebati i logopedi i radni terapeuti.
Ali u nekim dijelovima zemlje nema takvih zdravstvenih djelatnika. Seine-Saint-Denis, siromašni departman u pariškoj regiji, nema primjerice dovoljno fizioterapeuta.
Emmanuel Chevrillon, ravnatelj klinike u tom departmanu, nastoji "organizirati sustave za pomoć u kući i dostavu obroka" oboljelima koji žive sami i to im treba.
"Može se sve upropastiti ako se puno uloži u reanimaciju, ali se o pacijentu poslije ne vodi dobro briga", upozorava Bertrand Guidet, šef odjela za reanimaciju i intenzivnu medicinu u bolnici Saint-Antoine u Parizu.
