Jedan od najnagrađivanijih suvremenih hrvatskih dramskih pisaca, Tomislav Zajec, početkom ovogodišnje kazališne sezone predstavit će se splitskoj publici predstavom „Mala Moskva“, inspiriranom Čehovljevom dramom „Tri sestre“.
Zajec se kao književnik već dokazao u svim trima književnim rodovima, osvojivši niz nagrada i ostavivši svoj dramaturški rukopis na nekima od najpopularnijih kazališnih komada, poput Novakova teksta „Črna mati zemla“.
Razgovarali smo o njegovoj suradnji s PlayDramom, nadolazećoj predstavi, koketiranju kanonskih i modernih drama te dometima hrvatske kazališne produkcije.
Možete li nam opisati kako je došlo do suradnje s Playdramom i nastanka teksta „Mala Moskva“?
- Do ove je suradnje došlo zaista vrlo jednostavno. Novi umjetnički voditelj Playdrame, Matko Botić, kontaktirao me s prijedlogom da napišem dramski tekst za ovo kazalište. Napisati tekst po narudžbi za mene je uvijek predstavljalo zanimljiv izazov, jer svaka narudžba za sobom povlači određena ograničenja i okvire, pa na neki način djeluje gotovo kao svojevrsna stilska vježba. U tom smislu, rekao bih da su mi upravo spomenuta ograničenja izvrsno poslužila u trenutku kad sam ionako razmišljao o pisanju nove drame, imajući pritom potrebu iskoraknuti u neki novi dramski prostor. Uz Matkovu podršku, na taj je način i traženje nekog novog puta u dramskom pisanju za mene postalo jako zanimljivim izazovom, tako da bih rekao da je „Mala Moskva“ svakako jedna nova stranica u mom pisanju.
U svome ste novom komadu kao jednu od polazišnih točaka iskoristili Čehovljevu dramu „Tri sestre“. Je li vas zanimao odnos likova u disfunkcionalnoj obitelji ili duh vremena koji je Čehov gotovo proročki predvidio?
- Čehov je sasvim sigurno jedan od meni najdražih dramskih pisaca, i njegovi dramski tekstovi za mene su izvor kontinuiranog nadahnuća, tako da sam, nakon što smo se Matko i ja vrlo brzo usuglasili oko drame „Tri sestre“ kao svojevrsne prve stanice u dramskom istraživanju, prvo osjetio velik strah i odgovornost. Međutim, vlastite strahove do sad sam uvijek pokušavao ublažiti radom kao svojevrsnom terapijom, tako da sam u ovom slučaju prvo pokušao što pomnije upoznati svijet sestara Prozorov, kako bih se u drugoj fazi pisanja mogao što više odmaknuti od Čehova i krenuti u vlastito istraživanje. Pritom, mislim da sam najviše vremena proveo proučavajući Čehovljeve likove i njihov razvoj kroz dramsko tkivo, jer upravo je to ono što najbolje oslikava i sam duh vremena, koji sam onda nastojao aktualizirati i učiniti bliskim nama danas.
Kakvi su Vaši dojmovi o radu s autorskom ekipom Male Moskve?
- Bio sam na nekoliko prvih proba, a kako je tekst pisan za glumce čiji sam rad otprije poznavao i kako je riječ o autorskom timu predvođenom Oljom Lozicom, timu kojem prije svega izrazito vjerujem i čiji rad zaista jako cijenim, iznad svega se veselim ovoj predstavi. Uz to, činjenica je da je ovo moj prvi dramski tekst koji se postavlja u Splitu, u koji posljednjih godina sve češće dolazim i koji sam zaista zavolio, tako da su sve to pretpostavke koje me vezano uz ovu predstavu čine zaista sretnim. U tom sam smislu zahvalan i Matku Botiću na povjerenju da svoj mandat umjetničkog voditelja Playdrame otvori baš mojim tekstom.
S dramaturškog aspekta, jeste li ljubitelj svjetskih klasika ili suvremenih domaćih inovacija?
- Već sam jako dugo mišljenja da bez poznavanja, proučavanja i uvažavanja klasika nema ni mogućnosti za istinsko istraživanje sadašnjosti. Knjiga o pisanju koju sam objavio prije nekoliko godina zapravo čitava počiva na tezi da bez poznavanja onoga što danas podrazumijevamo pomalo krutim kanonskim pismom nije moguće ni razvijanje u prostoru suvremenosti. Vjerojatno je to i razlog zbog kojeg su na europskim kazališnim pozornicama sve češća propitivanja klasika te onoga što klasici mogu ponuditi kroz različite oblike adaptacija, interpretacija ili nadopisivanja. U tom smislu, danas sam i kao predavač na Akademiji uglavnom okrenut prema suvremenim dramskim tekstovima, međutim jednim okom uvijek pokušavam gledati unatrag, prema iskustvima dramske tradicije.
Kao pisac okušali ste se u mnogim žanrovima, a kroz relevantne natječaje (Goranovo proljeće, Marin Držić) mnoga su vaša djela nagrađena i objelodanjena. Što općenito mislite o književnim natječajima u Hrvatskoj? Jesu li rezultirali piscima koji će ostaviti trag?
- Književni natječaji imaju svoju vrijednost prije svega kao platforme za otkrivanje novih književnih glasova, i u tom kontekstu svakako ih treba biti i više. S druge strane, mislim da su od posebne važnosti oni natječaji koji u svojim propozicijama imaju i financijske poticaje za pisce ili još važnije, za kazališne kuće i izdavače koji te pisce odlučuju objaviti ili praizvesti. U vrijeme nesklono domaćoj umjetničkoj proizvodnji, jer je uvijek isplativije igrati na sigurno i objaviti strani bestseler ili u kazalištu odigrati lektirni naslov, nagrade svakako skreću pažnju na to da i u našem umjetničkom prostoru postoje autori vrijedni pažnje. Međutim, volio bih vidjeti da iza svake nagrade, pogotovo vezano uz našu najmlađu književnost, postoje i konkretni potezi koji vode do realizacije nagrađenog djela, kojoj god književnoj vrsti ono pripadalo.
Kako biste evaluirali rad hrvatskih kazališta? Jeste li zadovoljni našom dramskom produkcijom i profilom publike koja ide u kazalište?
- Vrlo mi je teško donijeti generalnu ocjenu, međutim mogu reći da sam do sad imao priliku selektirati nekoliko kazališnih festivala te biti članom nekoliko različitih nacionalnih i inozemnih žirija pa u tom smislu mislim da pri sagledavanju stanja u našem kazalištu danas ipak trebamo barem pokušati biti umjereni i objektivni. Kazališna predstava kao kolektivan čin ovisi o jako mnogo faktora od kojih mnogi i izlaze iz okvira samog umjetničkog procesa, tako da napraviti dobru predstavu zaista nije jednostavno. U tom smislu, možemo biti zadovoljni ukoliko sezonu završimo s pet ili šest zaista kvalitetnih naslova. S druge strane, mislim da je potrebno raditi na umrežavanju kazališnih središta i insistirati na što većem broju gostovanja, pogotovo između naših nacionalnih kuća, jer je nepoznavanje vlastitog kazališnog prostora jedan od problema našeg kazališta danas. U svojoj izborničkoj praksi i sam sam bio iznenađen kvalitetom predstava u nekim manjim središtima, koja sama po sebi zapravo teško mogu osposobiti infrastrukturu koja bi im na kazališnoj mapi podigla vidljivost. A to je velika šteta.
Komu je „Mala Moskva“ upućena i koji je njezin cilj?
- Mislim da je piscu najteže odgovoriti na pitanje u kojem mora obrazložiti ciljeve vlastite poetike. Moja intencija s ovom dramom prije svega je bila natjerati sebe na neke pomake u vlastitom autorskom radu, i sretan sam jer osjećam da sam otvorio neke nove rukavce u vlastitom pisanju. Naravno, bilo bi mi izrazito drago kad bi i buduća publika ove predstave zapravo krenula od nekog vlastitog osjećaja vezanog uz Čehova, jer komparacija je u ovom slučaju neizbježna, a onda potpuno zaboravila na „Tri sestre“. Naime, „Mala Moskva“ je u potpunosti komad o nama danas; o vremenu u kojem živimo, u kojem se pokušavamo snaći najbolje što možemo, u kojem nastojimo voljeti te u kojem žudimo biti voljeni.
