Rođendan je Hajduka, 115. U teatru je izvedena Tijardovićeva „Kraljica lopte“, nakon gotovo sto godina, baš kao nekad kada je praizvedena na Starom placu za 15. rođendan našeg „više od kluba“, „diteta puka“, kako mu godinama tepamo.
Okupila se u HNK-u hajdučka obitelj. Na press konferenciji pred premijeru govorilo se i o tome kako su Tijardovići autori i grba Hajduka, pa i dresa, zamišljenog kao „plavo more i bijelo jedro“, upravo u bojama kako i priliči ponosu Dalmacije. Bilo je i rasprave – jesu li autori dresa i grba otac ili sin Tijardović. Nedoumicu je prekinuo operni pjevač Tonći Banov, čuvar Tijardovićeve baštine.
Bista za velikog maestra
I baš je lijepo da danas u poljudskim salonima otkrivaju bistu velikom maestru Ivi Tijardoviću, koji je na najljepši mogući način opjevao voljeni klub i svoj grad.
A mi smo nazvali u Tuzlu, jer i tamo ima hajdukovih legendi, čovjeka koji, eto, nije nosio baš bijeli, već zeleni golmanski dres.
Za Dalmaciju Danas razgovarali smo s Rizahom Meškovićem, vratarom „Zlatne generacije“ Hajduka.
Pozdrav, gospodine Mešković, kako je u Tuzli? Još Vas pamte u Splitu?
„Uvijek je lijepo u mojoj Tuzli, ali Hajduk za mene previše znači. Vidite, može netko navijati za Slobodu, Dinamo, Zvezdu, Partizan, Velež, Čelik… ali Hajduk se jednostavno voli. Ja sam tamo primljen od srca. Nisam mogao proći gradom koliko su me ljudi zaustavljali i tapšali po ramenima: ‘Pa di si, Mate?’“
Nadimak, Mate Parlov i temperament s klupe
A Mate su Vas prozvali jer ste atraktivno boksali loptu poput Mate Parlova. Ivić bi poluđivao na klupi?
„Eeee, Tomislav Ivić… Velik je to trener bio. Kad sam dolazio, bio sam najprije želja Branka Zebeca, iako ga prije toga nikad nisam ni vidio. Samo sam pročitao njegovu izjavu: ‘Dajem kraljevstvo za golmana.’ Kad je spomenuo moje ime, bio sam oduševljen.
Uprava je tog ljeta dovela mene, Branu Oblaka i malog Gorana Jurišića. Zebec je navodno htio dovesti Juricu Roru, ali mu to nisu udovoljili. Okupljanje je bilo u hotelu Park. Trebali smo ići u Dubrovnik na prijateljsku utakmicu. Zebeca nije bilo – dao je ostavku. Pred autobusom me pozdravlja neki omanji čovjek – bio je to Tomislav Ivić. I neka nas je preuzeo. Bili smo preteča modernog nogometa, osvajali kupove i prvenstva. Malo je falilo da osvojimo tri duple krune u nizu.“
Europski snovi i bolni revanši
Ostaje žal da se moglo više napraviti u Europi?
„Uvijek je falilo jako malo. Jedan gol. Pametimo i HSV, kad sam ja već bio u Alkmaaru. Ti revanši u Saint-Etienneu i Eindhovenu ostali su u memoriji hajdukovaca.
U Saint-Etienneu imali smo 1:1, golom Mićuna Jovanića. Imali smo tri gola prednosti iz Splita. Onda je nestalo struje. Francuzi su krenuli strašno. Mi smo se ohladili. Na kraju smo izgubili 5:1, a ja sam branio najbolje u životu.“
Krenulo se s Kupom 1973., osvojenim u snijegu beogradske Marakane, pa serija od pet kupova?
„Ma čuda smo radili. To je najbolje razdoblje Hajduka. Osvojili smo dva prvenstva, zato nas i zovu ‘Zlatna generacija’.“
Zeleni dres i golmanska moda
Vi ste i asocijacija na onaj zeleni vratarski dres, diktirali ste i golmansku modu?
„Kako se to dogodilo… U Hajduku je tada bio menadžer Ante Dujmić, radio je za PUMU i donio mi tri zelena dresa. Jedan sam sačuvao, imam ga i danas. Odjenem ga za utakmice veterana. Tako je Hajduk uvijek sa mnom. Kasnije su takve dresove nosili i Pudar i Simović. Hajduk je uvijek imao dobre čuvare mreže.“
Pratite li Hajduk? Dolazite li u Split?
„Pratim stalno Hajduk preko televizije. Zvao me često pokojni Jurica Gizdić na rođendane kluba. Uvijek ću doći kad me se pozove. Pa i da konačno proslavimo titulu.“
I mi tebe pamtimo, Mate. Uvijek si dobrodošao, legendo.
I naravno – sretan ti rođendan, Hajduče.
