Kad vam netko kaže da je propješačio 30 kilometara, zvuči iznimno puno, ali kad vam kaže da je propješačio preko 3.300 kilometara, zvuči jednostavno nevjerojatno, jer, kako će većina pomisliti - zašto? Odgovor na to pitanje zna Umažanin, putopisac, aktivist i ponajprije pješak, Goran Blažević, koji je 2016. godine krenuo putevima sirijskih izbjeglica, od Jordana do Hrvatske.
Putovanje je započeo od jedne od najvećih znamenitosti Bliskog istoka, Petre, do koje je stigao avionom, zatim se preko Palestine, Izraela, Cipra, Turske, Grčke Makedonije, Albanije i Crne Gore vratio pješice u Hrvatsku. Upitali smo ga ono što sve zanima - zašto?
- Prije zatvaranja Balkanske rute 2016. godine je došlo do onog postavljanja žice na hrvatsko - mađarsku, pa i hrvatsko - slovensku granici. Kako ta žica prolazi jedno dva kilometra od moje kuće, dosta mi je to zasmetalo, tako da sam došao na ideju da prohodam tu izbjegličku rutu, jer sam znao da ću hodanjem imati mogućnost javno govoriti o tome. A htio sam govoriti, jer sam shvatio da mediji, otkad je ta ruta zatvorena, više skoro ne govore o tim ljudima, koji su ostali zatvoreni iza neke od granica. Isto vrijeme sam bio svjestan da su te predrasude prema Islamu svakog dana sve veće i htio sam prikazati tu ljudsku stranu Islama. Na tom području kuda sam prolazio 99 posto ljudi je te vjeroispovjesti.
https://www.facebook.com/goranblazevic4kmh/videos/1630622370315755/
Blažević je i ranije putovao pješice, ali nikad tako duge relacije.
- Pješice putujem već od 2010. godine, a uvijek mi je bila želja šetati od Umaga do Jeruzalema. Dok sam smišljao taj put, na koji sam trebao krenuti 2016. godine, dogodilo se ovo s izbjeglicama. Shvatio sam da se radi o ruti koju sam planirao prohodati, ali u suprotnom smjeru i odlučio sam promijeniti smjer. Ne od kuće na Bliski istok, već obratno, jer to ima neku simboliku, a to je "ja se vraćam svojoj kući iz nepoznatog" dok izbjeglice napuštaju svoje domove i kreću na nepoznat put gdje se nadaju naći neki novi zavičaj gdje će moći nastaviti svoj život. U isto vrijeme sam htio vidjeti kako ću ja, pojedinac iz pretežno katoličke Europe biti dočekan u arapskoj kulturi gdje je Islam u većini.
I kako ste bili dočekani?
- Tako da su me ti ljudi svakodnevno pomagali. Hodao sam putevima gdje često nije bilo nikakvih hotela i drugih smještaja koji bi mogao koristiti. Svakodnevno sam bio primoran tražiti pomoć od ljudi i svakodnevno bih došao do kraja svoje dionice - nekog sela ili grada i na papiru sam imao napisano tko sam i što radim tu. Pokazao bih taj papir ljudima i ako me prva osoba nije prihvatila, druga sigurno jest. I ne samo da bi me prihvatili i dali mi smještaj, nego bi mi dali jesti i uvijek pokazivali veliko prijateljstvo. Nešto što kao putnik nisam nigdje sretao.
Na putu je proveo pet mjeseci i tri dana, dnevno prelazeći i do 40 kilometara, a prijevoz je koristio samo kad je to bilo neophodno, odnosno kad nije bilo mogućnosti pješačenja.
- To je bilo non stop pješačenje, od početka do kraja, osim nekih točaka koje se ne mogu prehodati. Između Jordana i Izraela je ratna zona, tamo sam morao uzeti autobus, jer ne postoji drugi način za proći. A druga je granica Turske i Grčke, ima oko 400 metara između granica na kojima je zabranjeno pješačenje, pa sam morao autostopom proći tih 400 metara. I put preko Cipra, koji sam prešao brodom.
Kako su izgledale pripreme za ovaj put?
- Pripreme su trajale jako dugo, u pitanju su godine. Nekoliko mjeseci prije nego sam krenuo sam svakodnevno trenirao i pripremao se fizički, ali prave pripreme dolaze samim hodanjem. Koliko god se pripremao, nikad ne možeš biti dovoljno spreman na to. U početku se pojave jako veliki bolovi, nekih 10-15 dana, isto tako i pod psihičkim si stresom zbog tih bolova, pa ti um šalje informacije da mu se neda to raditi, ali treba to prebroditi nekako i sačekati da se tijelo malo privikne i onda počne ta hodačka volja, povezivanje tijela i uma i to je onda to. Hodanje isto predstavlja jednu alternativu modernom društvu koje je jako ubrzano, a hodanje je zapravo vraćanje u našu prirodnu brzinu.
Jeste li se financijski pripremili?
- Nisam imao nikakva sponzorstva za to putovanje. Godinama sam štedio za to, a najviše novca je otišlo na opremu, jer je dosta skupa.
https://www.facebook.com/goranblazevic4kmh/videos/1281391951905467/
Kako su na ovu ideju reagirali vaši najbliži?
- Zanimljivo je da nitko nije podržao tu ideju, skoro nitko. Ljudi su se dosta bojali što će mi se dogoditi u Jordanu jer, jasno, postoje predrasude. Taj arapski svijet je viđen kao teroristički svijet i nisu me baš ohrabrivali u toj mojoj ideji. Ali ja sam svejedno krenuo i vratio se doma živ i zdrav i sad želim podijeliti svoju priču, da se ne treba plašiti tog svijeta, jer se radi o redom prijateljski raspoloženim i gostoljubljivim ljudima, koji nemaju ništa protiv nas zapadnjaka.
Je li bilo kakvih negativnih iskustava?
- Niti jedno. Bilo je teških trenutaka, vezanih uz samo hodanje. Nije bilo jednostavno hodati po pustinji, a isto tako u siječnju me na području Grčke ulovila ona hladna fronta koja je prešla Europu. Hodao sam desetak dana na temperaturama od -5 do -20 i to nije bilo baš jednostavno, ali ne znači da su to bile loše stvari. Nitko mi nije pokušao učiniti ništa loše, dapače, svaki dan sam dobivao pomoć od lokalnih ljudi koji su mi otvorili vrata i pomagali mi. Ne samo u Jordanu, nego se to dešavalo u svakoj zemlji kroz koju sam prošao.
Možete li izdvojiti neko najzanimljivije ili najljepše iskustvo s putovanja?
- Svakodnevno su mi se događale stvarno zanimljive stvari, a svaka mi je u tom trenutku bila najljepša. Na primjer kad misliš da ćeš noć prespavati na cesti, a onda upoznaš nekoga tko te pozove doma i to je predivan osjećaj ogromne zahvalnosti, nešto što mi u svakodnevnici gotovo više i ne osjećamo, jer uvijek tražimo to nešto više. A meni nije trebalo više, bilo kakav smještaj mi je tada bio super, jer bi me spasio ceste.
Ali vrhunac je bio dole na Bliskom istoku, jer je čitav taj svijet dosta različit od nas i meni je to sve bilo jako zanimljivo. A najljepši događaj mi je bio susret s beduinima u pustinjskom području Jordana. Prolazio sam neko područje gdje nema kuća, ni ljudi, a onda spazio puno šatora. Beduini su me ugostili tu noć i imao sam sreće da je u tom šatoru tu večer bilo beduinsko vjenčanje. Tako sam imao čast biti na beduinskom vjenčanju, što je nešto što zpadnjaci rijetko kad dožive, jer to nije nešto što se javno zna gdje i kad će biti, nego baš moraš biti tamo.
S putovanja je ponio gomilu dojmova i priča, ali i ostvario prijateljstva s ljudima koji su mu pomogli i otvorili mu vrata svojih domova. S nekima je i danas u kontaktu zahvaljujući društvenim mrežama. Iz svega je nastala i knjiga "Svilim" koju će Blažević večeras predstaviti Splićanima u 19 sati u klubu Chillton (Jadranska 1, Split). Predavanje će biti popraćeno fotografijama i video zapisima s Goranovog putovanja
