Bliži se svibanjska Tiha noć Miljenka Smoje - dramatizacija Ivice Ivaniševića novelete Borbena ponoćka iz Kronike o našem Malom mistu. Ono što smo gledali davnih godina kao televizijsku seriju seli se na kazališnu scenu, a to traži nova lica, novi pristup. Redatelj je Goran Golovko, dramatizacija: Ivica Ivanišević, dramaturginja: Marina Vujčić, kostimografija: Mladen Radovniković, scenografija: Marin Gozze, glazba: Nela Bujas Trpković, Servantes - /Zeko Donat - Goran Marković, Smoje - Nenad Srdelić, Lepa - Nives Ivanković,, Roko Prč - Stipe Radoja, Anđa - Katarina Romac, Luiđi - Joško Ševo, Bepina - Arijana Čulina, Mali Mirko - Luka Ćerjan, Pridsednik - Maro Nejašmić Banić, Sekretar - Vicko Bilandžić
Tajnica - Elza Tudor Gančević, Peškaruša - Andrea Mladinić, Don Karmelo - Filip Radoš, Milicajac Mate - Maro Drobnić, Dva dječaka do deset godina starosti (u dvjema ulogama, Rokovih i Anđinih sinova te mjesne mularije koja tuču tondine)
Muzika je povjerena Neli Bujas Trpković, profesorici solfeggia u splitskoj glazbenoj školi Josipa Hatzea, a to u prijevodu znači puno istinske muzike, puno duše i svega onog što krasi Nelu.
Goran Golovko i ja već dugo surađujemo, od Marka Uvodića Splićanina, predstave Smij i suze i ….Evo nas ponovno zajedno. Nekako smo ista energija, istih pogleda na umjetnost. Stvarno ga poštujem. Dopušta mi slobodu, ne maltretira, sad hoće ovo, sad ono. Jednostavno mi dozvoljava da se umjetnički izrazim. Jako mi je drago s njim raditi. On je silan profesor i kazališna veličina, pravi kazališni čovjek. Mislim da nema čovjeka koji ga ne poštuje na fakultetu i u kazalištu. On je cijeli predan tome, a ja isto tako muzici. Sretna sam što imam toliku energiju i što mogu to podijeliti s ljudima, tu ljubav i što su ljudi to prepoznali, taj divni orkestar, deset muzičara, koje grlim, ljubim. Tu su mi snimali Sanctus Domnio, dvije skladbe Gradski orkestar, Mandolinski, orkestar pa Dječji zbor Glazbene škole, pa profesorica Sanja Erceg Vrekalo i njena kći, pa Vlatko Belas, pjevač iz HNK Split. Tu je bilo puno ljudi uključeno, a ja sam sve to snimila u nekoliko dana koliko je to bilo muzike u meni. A ima je još puno tamo. I najbitnije od svega, svi uživamo!
Kakvi su dojmovi kolega, kolegica?
- Rekla mi je profesorica Hillary Karuza koja svira violončelo, slušajući moju glazbu u autu, kaže, evo je slušam ponovno i plačem, al' to nisu one suze. I tuga je to, al' to su i one suze zahvalnice. I kaže, zahvalna sam ti što sam tu i što dijelimo ovu ljubav i ljepotu.
Iako znam to kao i svi, ipak bih Vam postavio pitanje očekujući od Vas neki lijepi odgovor. Što je po Vama umjetnost kad je glazba u pitanju?
- Gledala sam jedan film i doznala i spoznala i osjetila….Umjetnost je način izražavanja boli. Ja sam te boli toliko imala tako da sve ovo što sad izlazi iz mene je jako lijepo i ne mislim da je tužno već je lijepo i studiozno i baš sam se tome posvetila. Također, ponosna sam na svoj orkestar i na sebe što smo uopće tako nešto stvorili. Jer u drami će biti dijelovi te glazbe, a ja bih htjela da je čuju i drugi ljudi i da mogu napraviti koncert , da mi se od kazališta da zeleno svjetlo, da mi se dozvoli da pokažem svoju umjetnost. Jer, znate, ljudi su navikli gledati koncert od do i uvijek isto.
Ne mislim da to ne valja ali mislim da se može i na drugi način napraviti. Meni se usjekao u pamćenje, Lord of the Dance, prva njihova verzija, onaj trenutak kada dođe jedna djevojka koja otpjeva starinsku irsku pjesmu a cappella, pa onda dođu folkloraši, naposljetku dođe sasvim nešto deseto. Na sličan način i ja imam jednu viziju, odnosno kako bi trebao izgledati jedan koncert moje muzike, a da bude lijepo, atraktivno sa svjetlima. Zato sam ja zaljubljenik u kazalište. Vi u kazalištu samo sa svjetlima možete napraviti pravu umjetnost. I tu jesu ljudi umjetnici. Srđan Barbarić je umjetnik svjetla, Tomo Luetić je umjetnik zvuka. Svi me guraju i nekako su osjetili da je ovo jako dobro i da možemo napraviti jednu vrlo lijepu večer primjerice na Splitskom ljetu. Smatram da ja to mogu. I to je to!
Pokraj netaknutih voda
- Imam prijateljicu, krasnu, prekrasnu, također je glazbenica s kojom dijelim takvu glazbu i pitam je i ona mi onako realno neke stvari kaže. Nekad me spusti na zemlju, a nekad me digne u nebesa, što je normalno. To je prijateljstvo!
I ona mi je jedan dan ovako rekla: „Glazba koju mi šalješ, izaziva snažne emocije. Ti si se otvorila, više se ne bojiš ničega i ne bih rekla da je ovo patnja. To je iznad patnje“!
Svima u orkestru se svidio taj izraz iznad patnje.
Poticaji su uvijek dobrodošli. Kad možemo očekivati jedan koncert po mjeri Nele i po mjeri glazbe?
- Iako smo mi svi doma umjetnički nastrojeni, moj sin Ivan ima jednu pjesmu koja se zove ,,Pokraj netaknutih voda”, i tako mislim da bih nazvala taj svoj koncert. I ovo je pravi Mediteran. Vi tu čujete, ne samo Split, već cijeli Mediteran. Na nama je da pokažemo taj Mediteran. 25 godina sam pisala tu muziku. I ja sam kazališni čovjek, nisam rutiner nego netko tko to stvarno radi s ljubavlju.
Samo škola i četiri zida su mi malo. Zato i jest nastao Roko, moji Mali skladatelji i sve živo što smo radili. Sad sam opet napravila nešto što ću vam poslati kad bude gotova finalna verzija. Najlakše je sidit i kukat. Svi ćemo mi otić jednog dana i zato se treba okružiti ljudima koje volite. Znači, zvala sam ljude u taj orkestar koje volim, koji me razumiju i gledaju u istom smjeru. Jednom davnom je Rajko Kraljević rekao: ,,Kad uspiješ ostvariti to što ti želiš, kad te oni ljudi koji budu izvodili tvoju glazbu budu slijedili slijepo i strastveno, kad budu shvaćali što ti želiš reći, to će biti uspjeh.”
Evo, slušam ovu predivnu muziku za Smojinu Tihu noć. Ima jedan lipi tango?
- Tango sam pisala zato što je Lepa Smoje obožavala tango pa sam onda pisala jedan koji mi nije bio dovoljno drag pa sam mislila: ,,daj idem još i ja”, pa sam nakon toga napisala tri tanga. Nije mi problem. I drago mi je da Vam se sviđa.
Pišem muziku jer sam kao cura gledala Kuma i nisam mogla doći sebi kako je muzika u filmu čarobna. Božanstvena. Zapamtila sam sve glumce i likove i temu - sve, ali glazba je nešto što će ostati zauvijek. Glazba je to što je filmu dalo ono nešto. Da je neko drugi pisao scensku muziku, to više ne bi bio Kum.
