Max Hozić, sjajan je umjetnik. Mislim da bi se mnogi koji poznaju njegov opus s tim složili. Krase ga i druge vrline; uljudnost, spontanost i da ga ne bih baš puno hvalio, rekao bih da je normalan. U ovim vremenima to je baš kompliment. Upoznao sam ga prvi put u Šibeniku 2009. u vrijeme festivala, i od tada dosta puta s njim razgovarao. S valjanim povodom, o pjesmama koje daje, iznosi pred ljude, njegovim odličnim interpretacijama…Ima on i jednu veliku manu koja je nepodnošljiva u ovom vremenu; nenormalno je nenametljiv, ne vuče za rukav ni novinare ni glazbene urednike. I iz tog razloga sam ga pozvao na razgovor, da iz prve ruke saznam kako je prošlo ovo ljeto čovjeka koji tvrdi Mi smo šampioni ljubavi!
-Ljeti sam već standardno s motorom obilazio otoke i uživao u lijepoj prirodi i nikad toplijem moru. Obavezno uvijek obiđem Komižu i uživam u cijelom otoku Visu, koji je općenito mali raj. A onda se stacioniram na Korčuli, u mojoj dragoj Prigradici iz koje vučem korijene i bez koje ne mogu zamisliti ljeto. Iz Prigradice onda redovito obilazim sve dijelove otoka, a najčešće nekako završim u nekim udaljenim uvalama, po principu - što manje ljudi zna za njih - to bolje. Ostatak vremena se družim s prijateljima, pa onda, naravno, gledam uvijek da se nešto kvalitetno baci pod zub, a toga, hvala bogu, nikad ne fali. Ni inspiracije, ni prigoda. Posebno lijepo nam je bilo u vinariji Black Island Winery u Smokvici, gdje smo uživali u dobrom vinu, domaćim delicijama, a svirao nam je odličan glazbenik Hoodooleen. Najljepši dio ljetnog perioda su nastupi. Ali radi korona mjera su nažalost bili otkazani. No, srećom ne svi.
Drugačiji život - ne prihvatljiva alternativa.
Pa ipak ih je bilo, kud te sve put vodio, osim korčulanske Prigradice koja je neizostavna?
-Diljem Jadrana, Dubrovniku i u Zagrebu, dok sam Istru ove godine totalno zanemario, a to je nešto što se nadam u budućnosti ispraviti. Iako ne mogu reći da mi bude pretjerano drago iz Dalmacije se uputiti ka Zagrebu tokom ljeta, nastupi su uvijek izvor beskonačne sreće i motivacije. Svakako najviše obožavam spajati ugodno s korisnim, pa povezati predivan morski ambijent i pjevanje. Pa to je apsolutni alkarski pogodak u sridu! Pamtit ću lijepi koncert u Kaštel Lukšiću, sa Sašom Jakelićem, gdje smo uživali u prekrasnom ambijentu i od gušta izvodili evergreene, talijanske kancone, mjuzikl i filmsku glazbu. A sa Sašom je to uvijek fantastična kombinacija, jer nam se glasovi nevjerojatno dobro slažu. Nedavno smo snimili obradu poznate pjesme "The Sound Of Silence" Simona & Garfunkela i danas se trebam dobro koncentrirati da čujem koji od nas dvojice pjeva što u navedenoj pjesmi. Apsolutni balans! I glasovni i mentalni. Mislim da je velika rijetkost takva usklađenost. Izveli smo je uživo i pred kaštelanskom publikom i reakcije nisu izostale. Što se cijelog koncerta tiče - točno se osjetilo da je i ljudima falilo takvih događanja. Nadamo se da idemo u bolja i zdravija vremena, pa da opet bez otkazivanja nastupam, družim se s ljudima, zajedno se svi smijemo, pjevamo i veselimo. Drugačiji život mi jednostavno nije prihvatljiva alternativa.
Nazvao sam te u podne, a ti spavaš. Pa kad onda radiš?
- Haha, svirao sam cilu noć u kući, pripremao neke stvari. Trenutno radim na nekoliko stvari od kojih ni sam ne znam što mi je draže. Saši Jakeliću radim dizajn omota za njegov CD prvijenac "Da te glason pozdravin" te spot za pjesmu "Sunce moje". Uživali smo nekoliko dana snimati po splitskim lokacijama i napravili smo krasan materijal. Veselo društvo nam je bila Ozana Franović, glumica u usponu, koja nam je fino začinila scene budućeg Sašinog spota. Usporedo, za moj već završeni drugi album radim omot, dotjerujem još posljednju pjesmu i ostaje mi još za nju snimiti spot, pa sa tri neobjavljene pjesme konačno idem u objavu tog mog albuma.
Često surađuješ sa Sašom?
-Saša i ja imamo jedno malo međusobno natjecanje, a to je tko će više pjesama staviti na album. On ih je uspio 20, a i ja sam tu negdje s brojkom. Malo nas koči limitirano trajanje CD-a. Neizmjerno se veselim svom albumu, jer je dugo pripreman. Skupio se toliko veliki broj pjesama, jer mi je stalno nešto falilo da stavim točku na i. Mislim da sam tu točku riješio sa sljedećim singlom za kojeg sam sam napisao glazbu i stihove te će to biti najavni singl albuma. Pjesma se zove "Neka ova sreća nema kraj". Na njoj su mi sudjelovali fenomenalni glazbenici. Prvenstveno Toni Eterović kao aranžer, a onda i Marko Vojvodić koji je odsvirao fantastične električne i akustične gitare, Zvjezdan Zveki Marjanović na basu i maestralni Dado Marinković na bubnju. Guštao sam raditi na vlastitoj pjesmi, gdje konačno u potpunosti odlučujem kako bi trebala izgledati. Pa tako traje blizu šest minuta. Svi govore kako je to predugo, kako se neće uklopiti u formatirane radio stanice, "tko će ti to vrtit?" i sl., a meni nije jasno kako njima nije jasno da ta pjesma traje točno koliko treba trajati. Ni više, ni manje. Ima svoj početak i svoj kraj. Kakvi formati? To je jedna od katastrofalnih stavki po umjetnost. Pa nisu sve pjesme iste da bi trebale upadati u jednake formate i da bi nekakva grupica PR menadžera trebala dati svoj sud kako pjesma treba izgledati. Pjesma treba izgledati onako kako je autor osjeti, a ne onako kako napuci nekakvog radija diktiraju. Živjela kreativnost i sloboda.
Imao si vrhunske izvedbe u raznim mjuziklima. Baš ono vrhunske! Šteta je što gradovi izvan Zagreba nisu mogli to čuti i doživjeti. Je li u planu neki mjuzikl?
-Nažalost, opet radi mjera su sve produkcije stale. S oprezom se ide u nove, pa to još sve skupa stoji. Jako me raduju mjuzikli i to je čista hrana za dušu, no najviše što sam se u zadnje dvije godine približio mjuziklu je kad sam na nastupima izvodio brojeve iz poznatih mjuzikala. Radili smo prekrasan zanimljivi kabare u centru Zagreba, u klubu Kontesa. Miro Ungar je okupio ekipu, pa smo radili kabare tematski temeljen na Broadwayu, a poslije i "Esprit de Paris" posvećen 130. obljetnici kultnog francuskog kabareta “Moulin Rouge”. Uvijek je bilo puno i ljudi su uživali u kreativnim izvedbama od stand upa, žongliranja, plesa na šipci, do pjevanja i plesanja. Za svakoga po nešto. Sad smo u potpunosti stali, ali ne predajemo se i vjerujemo da ćemo se uskoro opet okupiti i krenuti u akciju.
Primijetio sam da te već nekoliko godina nema na festivalu u Šibeniku. A ni u Splitu. U Šibeniku si imao sjajne izvedbe. Koji je razlog što te nema?
-Potrefilo se da sam već zadnjih par godina imao dogovorene nastupe točno na dan kad je Šibenski festival. Rado se sjetim prekrasnih nastupa u Šibeniku. Jedan od mojih prvih festivalskih nastupa je bio na Šibenskom festivalu. Bio je to duet sa izvrsnom Ksenijom Varvodić Periš - "Doviđenja more", prerano otišle autorice Ivane Burić. Uz odličan orkestar lijepo je predstaviti na taj način svoju pjesmu. Čuti je u najplemenitijem orkestralnom izdanju. To jako vrijedi i raduje. Ali i "Večer internacionalne glazbe", koja je nastala iz početne "Večeri talijanske kancone" je poseban doživljaj.
Uvijek nastupe fenomenalni interpretatori i jako ih uživam poslušati. Odabir pjesama je uvijek odličan i cijeli dojam bude jako, jako dobar, što se uvijek i na reakciji publike može vidjeti. Čak, što nije uvijek slučaj na drugim festivalima, osjeti se međusobna potpora i radost svih pjevača.
Uživao sam tamo izvoditi razne poznate pjesme, ali ostaju mi u sjećanju duet sa Sašom Jakelićem, a i godinu ranije s Pamelom Ramljak, u pjesmi Gente di mare. Pa predivna pjesma Johnnyja Logana "Hold me now" u kojoj sam beskonačno uživao te svakako Al Banova pjesma "E la mia vita" za koju sam napravio prepjev "I ovaj život". Jako volim taj festival, cijenim Branka Viljca i Dušana Šarca koji ga rade i veselim se svim ljudima koje vidim tom prilikom te se nadam da ću ga uskoro opet pohoditi i guštati u predivnom šibenskom ambijentu i danima kad se sluša dobra glazba.
