Ivan Katanušić je Imoćanin rođen 1991. godine. S životnim nedaćama se sučio već nakon samog rođenja. Zbog tromboze mu je u splitskoj bolnici amputirana desna noga. Ovaj heroj je prohodao uz pomoć proteze već s navršenih deset mjeseci. Osnovnu i srednju školu je završio u rodnom Imotskom, a fakultet je završio u Zagrebu, gdje živi, radi, trenira, ali i postiže uspjehe svjetskih razmjera.

Ivan je proteklog tjedna osvojio srebro na Seniorskom prvenstvu Hrvatske za osobe bez invaliditeta u disciplini bacanja diska, a to mu nije jedini uspjeh u kategoriji osoba bez invaliditetom.

S njim smo napravili razgovor, u kojem nam je mnogo toga otkrio.

Jedan rezultat teško je zaobići. Proteklog tjedna ste osvojili srebro na Seniorskom prvenstvu Hrvatske za osobe bez invaliditeta u disciplini bacanja diska. Kako se osjećate nakon toga?

– Kada se natječem u konkurenciji osoba bez invaliditeta, imam veći žar i veću motivaciju. U Splitu sam ove godine bio drugi na Zimskom otvorenom prvenstvu Hrvatske, a sad sam također osvojio srebrnu medalju na Seniorskom prvenstvu Hrvatske u konkurenciji zdravih osoba, što mi je velika čast i ponos. I dalje se planiram natjecati u obje kategorije. Zahvalan sam Atletskom klubu Dinamo Zrinjevac koji me primio, vode me na natjecanja i iskrena mi je čast nastupati i u kategoriji za osobe bez invaliditeta.

Koji bi ste uspjeh još izdvojili?

– Osvojio sam šest europskih i jednu svjetsku medalju. Također, osvojio sam četiri zlata na Svjetskim igrama te peto mjesto na Paraolimpijskim igrama.

Jesu li Vam jedan od ciljeva Olimpijske igre u konkurenciji osoba bez invaliditeta?

– Iskreno mislim da je to zasada nedostižno i treba biti maksimalno realan. Cijeli svoj život radim i borim se kao da sam čovjek bez invaliditeta, ali neke stvari trebamo sebi priznati. Gubitak jedne noge je ipak malo previše da bih se približio svjetskim klasama u konkurenciji osoba bez invaliditeta.

Jeste li izborili normu za POI-e u Tokiju i koja natjecanja Vas još očekuju do kraja godine?

– Da. Ove godio sam bacio disk na normu od 62,13 metara i trenutno sam prvi na svjetskoj rang ljestvici. Time sam si osigurao nastup na Paraolimpijadi u Tokiju.

Gdje ste se dosad natjecali i što Vas još očekuje u ovoj kalendarskoj godini?

– Sezonu sam otvorio u dvorani, s dva natjecanja u konkurenciji zdravih atletičara. U bacanju kugle sam osvojio treće mjesto u bacanju kugle na Otvorenom prvenstvu Grada Zagreba, također u konkurenciji zdravih sportaša. Zatim sam nastupio na Svjetskim igrama u Dubaiju, u konkurenciji parasportaša. Tamo sam osvojio prva mjesta i u kugli i u disku. Postavio sam i novi europski rekord u disku.

Nakon toga sam u Splitu odradio pripreme, a zatim nastupio na tom Otvorenom prvenstvu Hrvatske za zdrave. Osvojio sam srebrnu medalju. Poslije Splita sam nastupio u Anconi, gdje sam ponovno srušio europski rekord. U Splitu sam u svibnju ponovno srušio europski rekord, što me čini jako ponosnim. Sada sam na tom seniorskom prvenstvu bio drugi.

Idući tjedan odlazim za Češku na Grandprix miting, te odmah nakon za Pariz na miting. Izdvojio bih Kup za osobe bez invaliditeta, te u rujnu Otvoreno prvenstvo Zagreba za osobe s invaliditetom. Sezona će završiti na Svjetskom prvenstvu u Dubaiju, koje se organizira početkom studenog. Dosta je kasno, a toga nas je baš strah. Bit će teško pogoditi formu i morat ćemo biti maksimalno strpljivi.

Opišite nam kako izgleda jedan dan Ivana Katanušića…

– Mislim da bi moj dan osoba s tri noge teško izdržala. Preko tjedna se budim u sedam sati, spremim stvari za trening i odlazim na posao. Radim u ustanovi URIHO (Ustanova za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom) Na poslu budem dva sata, gdje podijelim radne zadatke kolegama. U 10 odlazim na trening, gdje se nalazim do 12. Odmah nakon treninga vraćam se na posao, gdje ostajem do otprilike pet sati.

Iza posla je na rasporedu teretana do nekih sedam sati. Ako nemam masažu, kući sam u sedam i pol sati, a ako imam, onda i nešto kasnije.

Mogu li osobe s invaliditetom biti zadovoljne statusom kakav uživaju u Hrvatskoj?

– Da budem iskren, po meni je hrvatski Zakon o osobama s invaliditetom pun banalnosti. Druga stvar, osobe s invaliditetom u velikoj mjeri znaju biti i velike lijenčine. Uvijek gledam po sebi. Nemam desnu nogu, a lijevu sam tri puta operirao. Dnevno sam dvanaest sati na nogama. Radim, treniram, a završio sam i fakultet. To znači da se može. Da me ne shvatite i prenesete krivo, postoje različiti oblici invalidnost i različite sposobnosti invalida. Moje mišljenje je da nekad ljudi svoju invalidnost shvaćaju kao olakšicu.

Još jedan problem je što se stvorio stereopit o osobama s invaliditetom. Čim se pojaviš, neobrazovan si, nesposoban si, ne možeš to i drugi te mora sažalijevati. To je ono što mi kao društvo moramo promijeniti. Tu ulogu mogu odigrati i poslodavci. Moje mišljenje je da osoba s invaliditetom može raditi neke poslove kao i zdrava osoba, pogotovo ako se posao tiče rada na kompjuteru.

Što se tiče svakodnevnice, jedna stvar me jako ljuti u zadnje vrijeme. Radi se o znakovima pristupačnosti. Uredno vidim da 90% osoba koje izlaze iz automobila, a prethodno su parkirali na invalidsko mjesto, su zdrave osobe. Neću ulaziti je li oni svi imaju bolesno dijete. Ne daj Bože nikome. Mislim da takve osobe ipak koriste stvari na koje nemaju pravo. Svaki dan se moram prepirati s čovjekom koji je parkirao na moje mjesto i da mu moram reći: “Molim vas, pomaknite se”. Mene taj dan boli noga i zaista ne mogu napraviti niti sto metara, a budem osuđen da hodam kilometar zbog takvih osoba.

Poruka za kraj…

– Uvijek kažem da te ojača ono što te ne slomi. Postoji još jedna ljepša izreka: “Kad Bog jedan prozor zatvori, druga vrata otvori”. Čovjek mora u glavi imati svoj cilj, vjeru i želju da dođe do toga. Sve ja na kraju moguće. Kad sam ušao u sport, nikada nisam pomislio da ću postići ovakve uspjehe. Na kraju vidiš da je kroz rad, znoj i krv sve moguće.

 


1 KOMENTAR

Comments are closed.