Ivan Ivanišević splitski je kompozitor, tekstopisac i instrumentalist. Tijekom godina bavljenja glazbom djelovao je i djeluje, što kao basist, što kao pjevač u nekoliko poznatih i priznatih sastava i grupa kao što su Dioniz, Libar, Šejn i Sonya.
Umjetničkim radom u navedenim grupama otkriva i interes za autorskim izrazom koji razvija kroz godine te sa svojim pjesmama bitno određuje zvuk i estetiku grupa u kojima djeluje i sa kojima objavljuje ploče i singlove. Kao kompozitor i izvođač sudjeluje na svim bitnijim hrvatskim festivalima te osvaja brojne nagrade.
E, upravo taj Ivan, čitam ovih dana, „proziva“ me imenom i prezimenom, navodeći da nakon što sam ga pozvao u moju emisiju, još tamo davne 2009., da nije mogao danima spavati! Pa sam eto želio razriješiti sve dileme i „nesporazume“ oko tog mog poziva u emisiju koji je izazvao nesanicu. Jer, te godine on je mene „ubio“ s jednom pjesmom od koje još uvijek bolujem. U tada mladom profesoru, vidio sam podjednaku snagu iskaze ravne jednog Arsena i Préverta! A opet autentičnog Ivana. Posebnog! Pa sam ga pozvao na razgovor, ugodni i opet s povodom.
Ivane, ja bih počeo Sve o ljetu, o nekim nadanjima, o nekim snovima, o glazbi i o stihovima; kako nastaje stih, u kojim danima, noćima? I onda melodija, koju ti tako fino oplemeniš na način da i melodija i stih budu jedno? To mi malo pričaj….
- Kao prvo, drago mi je opet razgovarati s Vama nakon dugo vremena. Povod našeg razgovora je pjesma Sve o ljetu koja nas je na neki način i upoznala tamo davne 2009. godine i opet danas u 2022. godini ponovo posjela za isti stol čemu se neopisivo radujem. Sve o ljetu je moja prva ozbiljnija kantautorska skladba u koju sam vjerovao upravo onoliko koliko je bilo dovoljno za odvažiti se snimiti je u studiju i predstaviti se kao kantautor. Do tad je moje bavljenje glazbom bilo isključivo vezano za sviranje bas gitare u rock i alter rock bendovima i sudjelovanje u određenoj mjeri u radu na autorskim skladbama, što je isto tako neprocjenjivo intenzivno iskustvo, ali nikad u mjeri u kojoj je to izašlo na vidjelo pjesmom Sve o ljetu… Tako i nastaju sve moje pjesme. Prvo napravim melodiju s kojom sam zadovoljan te na taj način definiram i izgled samog stiha/teksta budući da on može postojati isključivo u već prethodno zadanim melodijskim odnosima i trajanjima…
Suodnos i dijalog tvori posebnu estetiku
Ali, tvoji tekstovi, moram to istaknuti, su čista poezija, nešto što se odavno izgubilo kad govorimo o glazbi u kojoj je osnova i potka riječ i melodija. To je kod tebe čista književnost. Tako ja to vidim, osjećam i čitam?
- Pa na taj način nastojim izbalansirati odnos između melodije i stiha koji su po meni jednako važni…Roman Jakobson, rusko-američki jezikoslovac i književni teoretičar jednom je rekao da je književnost „specifičan čin nasilja nad jezikom“ i ona to zaista jest, bar u onoj mjeri u kojoj ga odvaja od svakodnevnog i uobičajenog. Na sličan način nastojim tretirati i svoje tekstove, pritom naravno ne mislim, bez lažne skromnosti, da moji tekstovi jesu književnost. Oni moraju biti odvojeni od uobičajenog i svakodnevnog da mogu na određeni način šokirati i privući tim svojim estetskim pulsiranjima, ali opet u okviru već spomenutih zadatosti koje sugerira melodija. Uvijek mi je zanimljiv taj suodnos i dijalog koji tvori neku svoju posebnu estetiku.
Sve o ljetu, ona je sad opet aktualna, ima i svoj spot, ima svoje mjesto u našoj glazbenoj stvarnosti. Pa i u ovoj narušenoj. Kako je nastajala ta pjesma - po meni jedna od najljepših?
- Ja sam tu pjesmu nosio u sebi cijelog svog života, na neki je način bio svjestan, naravno mislim na emociju kojom je pjesma prožeta, ali je trebalo proći određeno vrijeme učenja i sazrijevanja koje je potrebno čovjeku da spozna sebe, svijet oko sebe i da naprosto pronađe sebe u tom svijetu da bi mogao stvoriti takvu pjesmu. Čovjek sam koji prvo osjeća pa tek onda racionalizira, nešto kao Nerudino „romantično i dramatično osjećanje svijeta“. Pjesma Sve o ljetu se može čitati i kao ljubavna pjesma, ali i kao pjesma refleksivnog raspoloženja, kao svojevrsni dijalog autora sa samim sobom. Pisana je u drugom licu jednine kojim nije definiran taj netko drugi kome se obraćam što joj daje određenu dihotomiju u značenjskom smislu. Došla je u vrijeme kad je trebala doći, kad sam na neki način svodio neke račune s dotad proživljenim životom i naravno otvorila vrata nekim novim umjetničkim iskušenjima koja evo još uvijek traju… Na pjesmi su radili vrsni glazbenici i aranžeri kojih u Splitu nikad, hvala Bogu, nije manjkalo, koji su pjesmu čitali nekim svojim načinima i dali joj onoliko svoga koliko joj je bilo potrebno da postane komposibilna forma…
Dužnost mi je biti iskren
Rekao sam više puta, ne samo ja, kako romantika nije u modi. Iskazivanje iskrenih emocija javno, na sceni - je li to hrabrost u vremenu u kojem jesmo? Naravno, mislim na one poput tebe koji imaju taj dar, kazivački, scenski, emociju koja nije gluma već snažan interpretativni domet, ono nešto što opet, u današnje vrijeme rijetko viđamo na pozornici i čime se mogu pohvaliti samo najveći kojima je ta emocija darovana...Ne znam od koga?
- Mislim da nemam izbora kad je u pitanju hrabrost u iskazivanju iskrenih emocija javno u današnjem vremenu. Spadam u generaciju koje je svoj identitet definirala u vrijeme kad je svijet bio drugačiji, ne shvaća dužnost i obvezu kao nešto fluidno i prilagodljivo… Isto je i kad je u pitanju umjetnički identitet i sve što on nosi sa sobom. Jednostavno, nemam izbor. Dužnost mi je biti iskren prema glazbi i glazbenom zanatu, prema tekstu, prema umjetnosti općenito i prema publici… Moram otpjevati, reći svoje koliko god moja forma bila neaktualna u današnjem svijetu…Drugačije ne znam. Možda je tu neka vrsta hrabrosti, ostati vjeran i kad nisi aktualan u tom formalnom smislu… Možda se sve ovo što želim reći nabolje ogleda u stihovima moje pjesme Vlakovi Slušam pjesme tužnih zora Iznad hridi, ponad mora/Tražim svoje brazde sunca Svoje svijetle drumove.
Vlakovi, sjajna pjesma! A brdve što odlaze čuo sam i u pjesmi Sve o ljetu. Znam za jednog genijalca (Danijela Dragojevića) koji s prozora gleda na zagrebački kolodvor i stvara stvarno nestvarne slike. Vlak, kao tema, simbol odlaska ali i dolaska. U poeziji više kao kraj (trag) nečega što u nama postoji i sad odlazi…
- U meni su ta neka dva svijeta, svijet mora i brodova i tračnica i vlakova… Tako mi se nekako namjestilo obiteljski… Djed po ocu je bio vlakovođa, i zajedno s bakom je živio u Kopilici pokraj željezničke stanice… Nebrojeno sam puta, kad bih spavao kod bake i djeda kao dijete zaspao uz zvukove i svjetla željeznice, putovao njom, a bio na mjestu… Oduvijek mi je bio fascinantan taj svijet… Zaista mislim da su posebni krajevi kroz koje prolazi željeznica. Ona nosi određenu estetiku i doživljaj života koji u sebi krije pravo bogatstvo. Nešto slično kao otoci na jednom od kojih je rođena moja majka i koji su opet svijet za sebe, u kojima se život ostvaruje na sasvim drugi način… A tu je i moj Split koji je spojio te senzibilitete, a koji je opet specifičan na svoj način i koji kako je rekao Ujević „…spada u gradove koji su na svijetu jedini svoje vrste. Ima takvu boju duše da je o njoj opasno govoriti.”.
Šansona kao poetski, glazbeni i scenski iskaz?
Šansona kao poetski i glazbeni iskaz i dodao bih i scenski… Sve tri komponente su mi jednako važne… Tako je ja doživljavam… Prvi šansonjer kojeg sam vidio i čuo na Tv-u bio je Brel, uživo je izvodio svoju poznatu pjesmu Ne me quitte pas. Tad sam bio dijete od nekih 10 ili 11 godina i sadržaj kao ni uostalom pola riječi nisam mogao razumjeti, ali se sjećam snažnog dojma koji ostavio na mene svojim scenskim nastupom. Svojim gestama, grimasama i mimikom koje su pratile glazbu i tekst dodatno je intenzivirao emociju koju je tako snažno iskazao glazbom i tekstom. Kasnije sam i kod drugih šansonjera uočio taj scenski aspekt i njegovu važnost u njihovim interpretacijama. Oni su kazivači priča i njihove su priče kao i njihovo kazivanje posebne, nesvakidašnje…
Ima li smisla na kraju jednog ovakvog razgovora još nešto istaknuti? Pa nek' plove brodovi, vlakovi i pjesma estetikom koja se nalazi u duši jednog Ivana!
