Ina 2020. završila s gubitkom od 638 milijuna kuna

Kapitalna ulaganja u 2020. smanjena su tako za čak 40%


Pandemija Covida-19 je imala snažne implikacije na smanjenje mobilnosti ljudi, a što je kao posljedicu imalo i pad potrošnje goriva što se najbolje vidi kroz rezultate naftne kompanije Ina Grupa koja je lani zabilježila gubitak od 638 milijuna kuna, a u odnosu na dobit od 768 milijuna kuna u godini prije. Financijsko izvješće Ine pokazuje da im je neto prihod od prodaje dosegnuo 14,79 milijardi kuna ili 34,5% manje nego godinu dana ranije, donosi Poslovni Dnevnik.


CCS EBITDA bez jednokratnih stavki dosegnula je 1,78 milijardi kuna te je bila 38% niža nego u 2019. godini. Sandor Fasimon, predsjednik Uprave Ine, komentirao je da je Ina u 2020. godini uspjela zadržati stabilnu financijsku situaciju i nastaviti sa strateškim projektima, unatoč činjenici da je godina bila nepredvidiva i izazovna za mnoge segmente svjetske ekonomije, a naftna i plinska industrija bila je među jače pogođenima. Isto tako da je nepredviđeni pad cijena ugljikovodika, isprva potaknut nesuglasicama članicama OPEC+, a zatim produbljen pandemijom Covid-19, utjecao je čak i na najveće igrače u naftnoj i plinskoj industriji. Iz Ine pojašnjavaju da je niža cijena Brenta za 34% rezultirala sa 611 milijuna kuna nižim prihodima od prodaje sirove nafte i kondenzata, dok su niže cijene plina rezultirale s 396 milijuna kuna nižim prihodima od prodaje plina. Fasimon je ocijenio i da je pravovremena reakcija menadžmenta, koja je uključivala i odgodu nekritičnih ulaganja i brojne aktivnosti interne optimizacije, omogućila Ini da osigura financijski položaj kompanije.

Kapitalna ulaganja u 2020. smanjena su tako za 40%, na 1,28 milijardi kuna, a to je rezultiralo nižom neto zaduženošću kompanije. Neto dug na kraju 2020. iznosio je 1,6 milijardi kuna te je bilo 37% niži nego na kraju 2019., a omjer duga i kapitala iznosio je 14,7%, dok Ina, kako se ističe u izvješću, u isto vrijeme ostaje predana strateškim projektima, prvenstveno projektu nadogradnje Rafinerije nafte Rijeka.

U komentaru prošlogodišnjih rezultata iz Ine ističu da su na njih uglavnom utjecali vanjski čimbenici, uz pad cijena proizvoda i tržišne potražnje. Tako je tijekom ljetnih mjeseci postignut pozitivan rezultat, zahvaljujući nešto boljoj turističkoj sezoni od očekivane, međutim, ukupni učinak na 2020. rezultirao je lošijim rezultatima.

Fasemon je naveo i da su istraživanje i proizvodnja imali 32% niže ostvarene cijene ugljikovodika, na što je dodatno utjecala niža proizvodnja. Neto prihod od prodaje u tom segmentu smanjio se u 2020. za 41,5% na 2,19 milijardi kuna. U takvom okruženju smanjenje prodajnih količina maloprodaje od 16%, na 938 kilotona, može se smatrati solidnim rezultatom, ocijenjuje Fasimon, s obzirom na to da je Ina zadržala svoj tržišni udio na glavnim tržištima. Iz Ine zaključuju da su se prilagodbom gospodarstva na pandemiju koja i dalje traje, cijene nafte i plina počele oporavljati krajem 2020., ali povratak naftne i plinske industrije na razinu prije krize neće biti brz.

Inu već desetak godina opterećuju i trzavice oko vlasničkog i upravljačkog modela, a nakon što je bivši premijer Ivo Sanader prepustio svojevremeno Ininu strateškom partneru Molu upravljačka prava u toj kompaniji.



Aktulani premijer Andrej Plenković je još na Badnjak 2016. najavio da Hrvatska ide u otkupo Molovog udjela u Ini, no do danas se nije puno po tom pitanju napravilo. Na nedavnom brifingu za novinare je resorni ministar Tomislav Ćorić pojasnio da su trenutno u otpicaju tri modela za rješavanje problematike Ine, a da će se u svakom slučaju to riješiti najkasnije do druge polovice ove godine. “Na stolu su tri opcije i u narednom razdoblju ćemo zasigurno izbistriti situaciju i završiti to poglavlje. Najlošiji model bi bio da se ne događa ništa te da se status quo nastavi i dalje. Planirani otkup dionica Ine od Mola je trenutačno u fazi predane ponude. Treći model je da dođe do dogovora dvije strane i promjene upravljačke infrastrukture u Ini tako da se niti jedna strana ne bi osjećala zakinutom”, kazao je Ćorić.

Iako sam ministar nije želio detaljnije obrazlagati treću opciju, a koja je relativno nova u medijskoj komunikaciji hrvatske Vlade, izvjesno je da se radi o najizvjesnijoj opciji. Postojeći status quo u kojem Mol, temeljem kontroverznog sporazuma s bivšim premijerom Ivom Sanaderom o prepuštanju upravljačkih prava u Ini, ima presudnu ulogu u upravljanju hrvatskom kompanijom putem odbora izvršnih direktora, je stalni kamen spoticanja na relaciji Hrvatska – Mol, a posredno i Mađarska. Ina je, kao uostalom i globalni energetski sektor, u velikoj transformaciji prema zelenoj energiji i obnovljivim izvorima, a što podrazumijeva i dugoročne strateške odluke te milijarde investicija. Možda i najbolji primjer do čega može dovesti ovakva nesređena situacija je investicija od četiri milijarde kuna u modernizaciju Rafinerije nafte Rijeka. Iako u Ini kažu da sve ide prema planu i u roku, situacija s kraja prošle godine kada je Vlada odbila ponudu Ine za koncesiju na pomorskom dobru u Urinju, a što je nezaobilazni dio investicije u rafineriju, pokazuje da problema ima. Razlog za poništenje koncesije je u predanoj nepotpunoj dokumentaciji.



Iz Ine su odmah pojasnili da je do greške došlo slučajnim previdom njihovih zaposlenika te da ova činjenica neće utjecati na početak investicije jer ima dovoljno vremena za raspisivanje novog natječaja i dobivanje koncesije, no u Vladi se može neslužbeno čuti da oni baš nisu uvjereni u slučajni previd.

Ponovni otkup Ine, što je tadašnji i sadašnji premijer Andrej Plenković najavio na sam Badnjak 2016., opet ne bi nužno polučio željene rezultate.

Osim visoke cijene koja će Hrvatsku gurnuti u dodatni javni dug, pitanje je što bi Vlada i radila s Inom opet u svojem potpunom vlasništvu – upravljala njome kao javnom tvrtkom ili je opet ponudila na natječaju nekom drugom strateškom partneru. Financijski detalji aktualne ponude predstavljaju poslovnu tajnu, no u nekim prijašnjim procjenama se govorilo da bi mađarski udio u Ini mogao vrijediti oko dvije milijarde eura.

No, pitanje je i bi li Ina u državnom vlasništvu, s neizbježnim političkim kadroviranjem, mogla odgovoriti na izazove zelene tranzicije. Stoga se kao idealan scenarij kristalizira upravo dogovor Hrvatske i Mola o svojevrsnom vraćanju upravljačkog modela u Ini u predsanaderovsko razdoblje, a što bi onda mogao biti i okidač za puno veću suradnju sveukupnog hrvatskog i mađarskog energetskog sektora, piše Poslovni Dnevnik.

Moja reakcija na članak je...
Vau
0
Haha
1
Hagić
0
Hmmm
0
Plač
0
Grrr
2
Molim?
0

Komentiraj

Napišite komentar
Upišite svoje ime