U velikom nizu istinskih skladatelja Hrvatske, ali baš onih pravih (da ima još poneki!), ne onih samopromoviranih i samozvanih, ime Rajka Dujmića u samom je vrhu po važnosti i kvaliteti iskaza.
Ne iz razloga što ga više nema s nama, ne radi toga, već po nizu detalja po kojima se glazbena umjetnost mjeri. Da, i glazba se može mjeriti, staviti na preciznu apotekarsku vagu i odmjeriti s valjanim utegom. Ne ide to baš po ovim novim mjerama i „zakonitostima“ u kojima NIŠTA jednako teži kao i NEŠTO.
Ne nikako po tim poremećenim pravilima. Prolistajte malo njegovu pjesmaricu pa procijenite kroz ovih nekoliko dana u kojima ćemo ga (opravdano) kovati u zvijezde. Naime, toliko obično traje slava najvećih i najboljih. A možda me netko demantira pa potraje koji dan više? Netko od pjevačkih „superstara“ koji će organizirati i iskoristiti ovaj trenutak (baš „njemu u čast“) za neki koncert koji će privući veći broj posjetitelja.
Dakle, ne bih više o tome, o našem sindromu zaborava najvećih u koje ubrajam neke „tipove“ koje smo zaboravili u tren oka, bilo da su stvarali stihove ili glazbu - a to vam dođe na isto ako sadrže ljepotu. Evo, ja se sjetim tamo nekog Kalođere, Britvića, Špišića, Fiamenga, Popadića… Pomalo i Runjića, Novkovića. Ah, da – i tamo nekog Kuntarića. Ma, ima još tih što su piskarali neke note!
Možda sam trebao reći neku riječ o Rajku Dujmiću u slavu glazbe koju je svima podario. Nemam ja takvo bogatstvo riječi. Poslušajte!
Ja bih samo želio na vrijeme upozoriti sve one sa sindromom zaborava (a ima ih puno, puno) da je KLJUČ UVIJEK MOGUĆE NAĆI ISPOD OTIRAČA!
