Prva tema na koju su se osvrnule bilo je povratak hrvatskih državljana s djecom iz Zambije. Oni su nakon šestomjesečne agonije konačno proteklih dana ponovno spojeni s djecom te oslobođeni svih optužbi pred zambijskim sudom, piše N1.
Martina Pauček Šljivak, novinarka 24 sata koja je od početka najdetaljnije pratila slučaj, opisala je kako je to u početku izgledalo:
“Teško je bilo dobiti informacije iz Zambije gdje nemamo ni vlastito diplomatsko predstavništvo. Kad se to dogodilo, pokušavala sam doći do nekog iz medija. Novinarka do koje sam došla bila je izvrsna. Od početka mi je ulijevala povjerenje jer iza sebe ima dugogodišnji rad praćenja pravosuđa. Razgovarajući s njom kako bi prokomentirala sve što se dogodilo, rekla je da je prilično zgrožena – “živim u Zambiji, a s ovako nečim se nisam susrela”. Od početka je bila uvjerena da je našim državljanima netko smjestio. Premijer je napravio jako dobru odluku kad je poslao veleposlanika Bošnjaka iz Egipta u Zambiju da bude na raspolaganju. Pitala sam ga jučer je li mu ovo bio najteži slučaj u karijeri i rekao je da je imao tri najteža slučaja i Hrvati su na trećem mjestu, a prva dva slučaja bili su u vrijeme Domovinskog rata.”
Govoreći o okružju koje se istovremeno stvaralo u Hrvatskoj, Jasmina Popović je rekla da je negativna atmosfera nije iznenadila:
“Nije bilo iznenađujuće jer je kod nas polarizacija konstanta, o kojoj god temi se radilo i koliko god ljudi bili upućeni. Radila sam emisiju o ovoj temi “Struka, a ne buka”, kad su ljudi vrijeđali posvojitelje u Zambiji i cijeli sustav, nisu se birale riječi, i taj naslov je trebao pokazati da postoje ljudi koji su stručni u tome. Komentari su bili – tko su ove, zašto si njih dovela? Bez obzira što napravite kad su već zauzeti stavovi, teško je doći do ljudi. Onda se struka povlači jer je izložena neprijateljstvu. Zanimljivo je da oni koji vrijeđaju imaju više informacija nego ih stvarno postoji. Pozicija iz koje si netko dozvoljava da nekog tako vrijeđa, obezvrijeđuju se pokušaju hrvatske strane da im se pomogne…”
Osmero hrvatskih državljana dvaput je bilo u pritvoru, prošli su horor, a na pitanje kako su se nosili s tim, Pauček Šljivak je otkrila:
“Njima je prije svega bilo najteže što su odvojeni od djece. Čak i dok su bili u zatvoru dvaput, 65 dana ukupno, i to u neljudskim uvjetima bez kreveta, ali su im cijelo vrijeme na pameti bila samo djece – nisu znali što je s njima, brine li se o njima. To im je bilo najteže. Sigurno nije olakšavalo to što je dio javnosti u Hrvatskoj bljuvao mržnju. Trenutak kad su prvi put ugledali djecu, prošli petak na sudu, oni su s njima uživo proveli svega pet dana, i ta djeca njih nisu vidjeli šest mjeseci, i kad su ih doveli na sud radi identifikacije, djeca su se okrenula prema roditeljima, posvojiteljima, mahala, slala puse. Veleposlanik je rekao da je to bio prijelomni trenutak. I sutkinja je bila toliko ganuta i izvan sebe, nagnula se nad stol, pogledala djecu pa naše državljane, oči su joj se zacaklile, nije mogla vjerovati da su djeca tako reagirala. U tom trenu se otklonila svaka sumnja da bi državljani posvojili djecu pod izrečenim optužbama. Svi su pozitivno reagirali, zapljeskali su.”
O ulozi veleposlanika Bošnjaka Popović je rekla: “Specifična je priča i mislim da bi se priče ionako stvorile. Ako pogledamo slučajeve koji nisu hrvatski, to su uvijek aktivnosti koje se odvijaju u dobroj mjeri i iza reflektora. U jednom trenu su se institucije u Hrvatskoj otvorile i pokušale spriječiti bujicu negativnih reakcija, ali bilo je važnijeg posla. Ne znate kako će druga strana odgovoriti, u Lusaku je došao i veleposlanik EU-a. Ne možemo sad mjeriti je li sve napravljeno besprijekorno, vjerojatno nije. Bit će zanimljivo vidjeti kako će se obitelji sad postaviti, hoće li tražiti mir i da se izbriše sjećanje na ovo sve ili će biti raspoloženi za objašnjavanje.”
Na koncu su zaključili da tek treba vidjeti koja vrsta pomoći će im trebati, no da je ključno da sad “svi budemo ljudi”.
