Navršila se godina dana otkako je košarkaškim svijetom odjeknula vijest da nas je napustio Rato Tvrdić.
Legendarni kapetan, žuta desetka, a desetku obično nose vođe i najbolji, igrač koji je nastupao samo za svoju "Jugoplastiku". Omiljen lider, autoritet mladim igračima, jednostavno – naš Rato. A mogao je ići gdje god je htio. Ali nije. Ostao je vjeran svojim Gripama, na koje je došao zajedno sa Skansijem, Prugom, braćom Lovrom i Draženom, s onog starog igrališta u Spinutu, kada je šjor Branko Radović gradio veliku košarkašku momčad koja će tamo sedamdesetih osvajati državna prvenstva i kupove. I osvojiti onu prvu titulu prvaka 1971. s onom legendarnom petorkom: Manović, Tvrdić, Šolman, Prug, Skansi. Ulazili bi i Grašo i Peterka. Pa i dva puta ponijeti europski Kup Radivoja Koraća, tadašnju košarkašku inačicu Kupa UEFA, u kojem su nastupale drugoplasirane i trećeplasirane ekipe iz prvenstava europskih država. Doduše, pojačani tada već Željkom Jerkovom, jednim od najboljih europskih košarkaša, koji će nositi Jugoplastiku sedamdesetih godina.
Rato Tvrdić 13 sezona igrao je za svoje žute. Da igra. Izgara.
"Eeee, kako je on igrao", govorili su mi stariji.
A ja se sjećam one majstorice sa sarajevskom "Bosnom" za titulu 1977., kad se Rato ozlijedio na samom početku. Gledao sam doma na TV, a moji u kući govore: "Vidi kako znaju koga treba ozlijedit’." Ali uspjeli su žuti pobijediti i uzeti prvenstvo onim legendarnim košem Damira Šolmana, nakon asistencije i finte Mladena Tudora. Rato je i s klupe predvodio.
Nazvali smo Mlađu Tudora, beka velike generacije žutih iz sedamdesetih:
"Rato je bio ne samo veliki igrač i veliki kapetan, bio je i predvodnik nama mlađima, uzor. A bio je velik i van terena i za štimung, za sve. Pa i kasnije, kad je vodio veterane, išli smo i na neke turnire europskih finalista, ma znate ono kako se kaže – fali riči da se o njemu sve reče."
I onda se oprostio te 1977. s trostrukom krunom: prvenstvom, kupom i europskim Kupom Radivoja Koraća. Pa je onda selekcija Europe s Marzoratijem, Corbalanom, Dallipagićem, Delibašićem, Bariverom, Rulanom došla u Split, kao nikad nigdje prije, na oproštaj najvećeg.
"Je, dobro se sićate, bio je to veliki događaj, predsjednik FIBE Jones osobno je došao zahvalit’ Rati na prepunim Gripama."
Napisao je tada atraktivni košarkaš "žutih" Duje Krstulović i pjesmu Rati Tvrdiću, a mi zaljubljenici u splitski sport pronašli smo je u onoj knjizi o splitskoj košarci "Od Starog placa do vrha Europe".
A pomagao je Rato i kasnije kao dužnosnik kluba, pa i sportski direktor. Pa je dovodio za trenera prijatelja i nekadašnjeg suigrača iz reprezentacije Krešu Čosića, da pomogne tada žutima u krizi i pospješi košarkaški razvoj tada mladih: Rađe, Kukoča, Perasovića...
"Rato je bio vođa na terenu i van terena, ja sam bio sedam godina mlađi i značilo je nama mladima da se razvijamo uz takvu ljudsku i sportsku veličinu", reći će nam također jedan od kapetana s Gripa, Branko Macura Macko.
"Osvajali smo titule i kupove, spominjete to finale s Ignisom iz Varesea u Tel Avivu. Mene je šjor Branko Radović stavio zadnjih pet minuta, ali eto, nije se uspjelo i ostao je žal.
Ali kasnije smo, kao članovi Stručne komisije, mi veterani Rato, Skansi, Žele, Šolman i ja, bili bitni segment stvaranja momčadi prvaka Europe krajem osamdesetih i početkom devedesetih. Mi smo doveli Božu Maljkovića za trenera, bili stalno u klubu, koji je proglašen najboljom europskom košarkaškom momčadi svih vremena. Ostaje fotografija na Gripama – tri velika igrača i čovjeka: Skansi, Šolman i Rato Tvrdić. Sva trojica su nas, nažalost, napustila u dvije godine", rekao nam je Macko.
Znao je Rato igrati i za veterane Hajduka, a di će Varošanin nego uz svoje "bijele".
Već za života postao je legenda, o čemu svjedoči i ona maskota "Žutko" iz radionice pokojnog Zdenka Milišića.
Tri brata Tvrdića nastupala su tada za splitske žute, dajući srce svom gradu i klubu.
Sjetimo se tako još jednog kampanela Dalmacije, osvajača svjetskih i europskih medalja, gromade istinske – i ljudske i sportske – našeg Rata Tvrdića.
