Dugo smo čekali tu utakmicu, a i družio sam se tada s Hajdukovcima , gotovo svakodnevno. Bili su to u to vrime glavne gradske face, po "Rafi", "Misissipiju", "Nostradamusu", tada glavnim okupljalištima u Splitu. Lipo je bilo doći, pa sjediti s Mikijem, Mokom, Harijem...
"Bijeli" su bili prvaci Hrvatske 1993/94. Odlučio je onaj slobodnjak Zorana Vulića u Kranjčevićevoj i donio nam prvenstvo, onako kapetanski. Hoće Vule, veliki Hajdukovac, koji nam je osamdesetih kup donosio, kada se znao i prekrižiti nasred beogradske "Marakane", prkoseći.
Dakle , tada se igralo jedno pretkolo, u kvalifikacijama za Ligu prvaka, sudjelovali su isključivo prvaci država, nije još bilo novih pravila UEFA-e.
Hajduk je kao prvak Hrvatske izvukao Legiu iz Warszawe. A na Poljudu su gradili jaku, pa i prejaku momčad.
"Suhom zlatu" u bijelom dresu, najmlađem napadačkom dvojcu u Europi, Mornaru i Rapaiću, pridodani su Hajdukovi internacionalci.
Već u proljeće te godine na okupljanjima reprezentacije, karizmatični kapetan Igor Štimac govorio je kako bi se najradije iz Španjolske vratio u svoj Hajduk.
I vrhunskim potezom tadašnjih direktora Rožića, Buljana i Kaleba u bijelom stroju su se uz Štimca našli : reprezentativni vratar Tonči Gabrić , odlični Stipe Andrijašević, fini fantazista Goran Vučević i po ovom autoru najbolji Hajdukov igrač s kraja osamdesetih i početka devedesetih Aljoša Asanović. Bili su tu već i Peršon, Pralija,Hibić, Butorović, došli su Mario Meštrović i Damir Vuica .
Momčad je vodio trofejni trener Ivan Katalinić uz savjetnika velikog, ma što velikog, najvećeg Tomislava Ivića .
Hajduk se pripremao u Makarskoj, naravno da sam svratio , kako bi osjetio miris atmosfere oko europskog Hajduka .
I išlo se u Varšavu. Bila je ta Legia , jak protivnik, možda ne toliko atraktivan, ali moćna i posložena momčad koja je već igrala zapaženu ulogu u Europi.
I onda je proradio naš napadački dvojac u 22. minuti.
Nazvali smo Mikija Rapaića:
" Kako se ne bi sjećao tog gola. Mornar je u svom stilu odradio sve po boku i dodao mi, ostalo mi je da plasiram loptu u mrežu, za velikih 1:0, pred uzvrat u Splitu."
Hajduk se vratio čarterom u Split i slavilo se u "Kakadua", onom nekadašnjem uz more "in mjestu" mladih Splićana . Tako su bijeli u vrijeme Domovinskog rata i borbe za Hrvatsku, doveli u Split nakon dugo vremena europske utakmice i Ligu prvaka, što je ostalo zapisano među najvećim uspjesima splitskog kluba
