Splitska je publika već imala priliku gledati Čehova na Splitskom ljetu, ove godine u izvedbi osječkog HNK-a i GDK-a Gavella u „Višnjiku“.
Međutim, nije bio nikakav problem gledati ga i drugi put jer su „Psi, pare, pištolji“ potpuno drugačiji koncept od dramatične priče o propadanju uspomena i društvenih slojeva. Predstava Gradskog kazališta mladih Split u režiji Ivana Plazibata nastala je kao kombinacija dviju Čehovljevih jednočinki: „Medvjed“ i „Prosidba“ i pokušaj spajanja zamišljenog istoka i zapada.
Obje počivaju na suludim svađama, ratu spolova i bizarno sretnim (!) raspletima koji pomiruju muško-ženske odnose koji su do maloprije izgledali nepomirljivo. Uz redatelja Plazibata, kreativni tim predstave čine scenografkinja Tina Vukasović, kostimografkinja Ana Marin, skladatelji Saša Antić i Vladimir Garić, oblikovatelj svjetla Siniša Čović i oblikovatelj tona Tomislav Topić. Vokali su Saša Antić, Mladen Badovinac, Vladimir Garić i Lea Dekleva.
U „Medvjedu“ se sukobljavaju udovica Jelena Popova (Ana Gruica Uglešić) i nesretni Grigorij Stepanovič Smirnov (Bojan Brajčić) kojemu udovičin pokojni muž duguje novac. U njihovu bespoštednom prepucavanju začut će se i rafalna paljba, a intervenirat će i nespretni policajac (Vinko Mihanović). Brajčić će u Smirnovljevu gangsterskom tugovanju posegnuti za gitarom i vrlo uvjerljivim country nastupom, a poseban je šlag na torti izvedba Taylor Swift kojom je oduševio publiku.
Udovica Popova naposljetku će početi padati na čari upornoga gosta koji se usred svađe i iznuđivanja novca zaljubio kao balavac, a njihov bliski „epidemiološki prihvatljiv“ susret uz francuski poljubac kroz plastične maske i pipkanje preko pleksiglasa nešto je što se rijetko viđa. „Posplićeni“ Čehov se, osim muško-ženskoj tvrdoglavosti, kroz redatelja Ivana Plazibata lijepo izrugao i aktualnim korona-poteškoćama i međuljudskim odnosima.
Drugi se dio, „Prosidba“, počinje odvijati u scenografski odlično izvedenoj mesnici gdje je neprikosnoveni pater familias i vladar svinjskih polovica Stepan Stepanović Čubukov (Siniša Novković). Novković Čubukova oblikuje kao rasnu seljačinu s jakim ruskim naglaskom, tipa kojemu je oltar hladnjača s mesom, a ideja da njegova uvijek bude zadnja životni amen i aleluja. Težak je karakter naslijedila i njegova tvrdoglava neudana kćerka Natalija (Lidija Florijan). Malo bezmesnog veselja u kuću bi mogao unijeti pragmatični čudak Ivan Vasiljevič Lomov (Donat Zeko) koji rezonira: „Izvrsna je domaćica i nije ružna, što mi više treba, jebem mu mater!“
Međutim, prosidba polazi po zlu kad dobroćudni, ali uporni Lomov ne želi popustiti u raspravi oko toga čija je obližnja livada i čiji je lovački pas bolji. U toj će se farsi potezati i noževi i pištolji, ali premisa je slična kao i u „Medvjedu“ – ljubav mora izići kao pobjednik. U splitskoj verziji uz trešteću glazbu i neizostavni vlakić, a noževi i pištolji uvijek su tu negdje, nadohvat ruke.
Kako je kreativni tim i sam istaknuo – novo normalno traži novo duhovito. A to novo duhovito ima svoju publiku.
