Ovo nije priča koja pada baš na današnji dan, ali nama jest – jer to je jedna od najljepših hajdučkih uspomena. I zasigurno najveći pohod Torcide i navijača Hajduka u Beograd.
Kako smo prije par dana evocirali uspomenu na onaj ratni trofej iz 1991. – posljednji osvojen Kup u bivšoj državi – ostavili smo malo vremena i da se prisjetimo Kupa osvojenog 9. svibnja 1987.
Te sezone 1986./87. krenuli smo optimistično, i stvarno se momčad dobro posložila. Godinu ranije završila je era braće Vujović i Blaža Sliškovića, koji su tada otišli u Francusku – Zlatko i Zoran u Bordeaux, a Slišković u Olympique Marseille – gdje će tada mlađahni Zinedine Zidane upijati poteze našeg doktora baluna – Bake.
Hajduk je preuzeo Sergije Krešić, tada mladi trener i velika nada Poljuda, koji je ranije vodio generaciju juniora predvođenu Dalićem, Jarnijem, Andrijaševićem, Štimcem, Milankom, Ivom Cuzzijem... Kapetansku traku tog ljeta 1986. ponio je Ivan Gudelj, bili su tu i reprezentativci Vulić i Miljuš, u vezi mladi Asanović kao veliki potencijal, a naprijed Bursač, Deverić i veliko pojačanje – prvo ime lige Nenad Gračan, doveden iz Rijeke. To je bio zadnji posao Tita Kirigina, koji je Bijelima doveo još jednog tehničara i fantazistu, kakve su Poljud, a pogotovo Stari plac, obožavali.
No sezona je počela pehovito...
Već u prvom kolu, odigranom u Rijeci (2:2), slomljena je noga našoj novoj zvijezdi Nenadu Gračanu, nasljedniku Blaža Sliškovića sa brojem 8, čak i kompletnijem igraču u nekim fazama igre. Tadašnja medicina, a osobito rehabilitacija, nije bila poput današnje – i Gračan se nikada više nije vratio u punini svog raskošnog talenta.
To mi je bilo prvo gostovanje. Sa svojim Toćanima i prijateljem Sašom Ljubičićem, tada još golobradim torcidašem – kasnije velikim novinarom i piscem najljepših priča o našim odrastanjima. I sjećam se šoka i tuge pod stijenama Kantride.
Kako nesreća nikad ne dolazi sama, od hepatitisa je obolio i naš kapetan Ivan Gudelj i nikada se više nije vratio na teren. Jedna ambiciozna sezona krenula je potpuno suprotno očekivanjima navijača.
U Kupu UEFA ispali smo od Dundee Uniteda, već zimi, što je tada bio veliki neuspjeh. Sjever je pjevao: “A sad adio...”
Ali sezona je ipak spašena – i opjevana.
U prvenstvenoj pauzi doveden je za trenera Josip Skoblar, stara Hajdukova želja, i već smo početkom proljeća krenuli bolje – pogotovo u onoj legendarnoj utakmici protiv Dinama na Maksimiru (3:3), na koju smo pohodili vlakom, navijački.
U polufinalu Kupa eliminirana je Crvena zvezda, a u finalu su se, 9. svibnja 1987. u Beogradu, susreli Hajduk i Rijeka – još uvijek pod dojmom prelaska Nenada Gračana i nesretnog loma na Kantridi.
Išlo se u Beograd – koračalo i pohodilo kao nikad prije.
Već pri polasku navijačkim vlakom sa splitske stanice, u podhodniku dok sam čekao topli sendvič, znao sam da svjedočimo povijesnom gostovanju navijača Hajduka. Nije nam bilo kraja.
Milicija nas nije iskrcala na glavnom kolodvoru nego negdje “na periferiji”, valjda da se ne sretnemo s Riječanima – ali više su se bojali mogućih okršaja s Delijama i Grobarima. No, masa faca iz Stare Torcide – Vele, Prle, pokojni Ušo, Boka stariji, mali Boka – jamčila je navijanje najmoćnije grupe u ovom dijelu Europe.
Riječane su stacionirali na Terazijama, nas na Slaviji, a atmosfera je eksplodirala kad je pristigla limena glazba iz Imotskog, okićena crven-bijelo-plavim trakama.
Šiško je bio navijački autoritet cijelog Splita. Kad je bacio dimnu bombu na spomenik na Slaviji, beogradska milicija – hvaljena zbog “najbolje kartoteke u državi” – pojurila je, a Šiško im je pokazao avionsku kartu i rekao da je pomorac koji mora na brod. Ipak je ostao na finalu – kartoteka im nije prepoznala navijača sa 100+ gostovanja.
Krenuli smo prema Humskoj 1. Milicija nas je pokušavala usporiti, ali kad nas je Armando poveo niz stepenice ispod njihova vijadukta, stvarno nam se nije vidio kraj.
Prije glavnog finala igrano je i juniorsko finale između Zvezde i Veleža. Njihovi navijači – zajedno s Armadom – u finalu su navijali za Rijeku. Početak je to povijesnih animoziteta između navijača Hajduka i Rijeke, i sramote koju Armada nikad neće oprati.
Hajduk je bio oslabljen – Vulić i Miljuš nisu mogli igrati zbog žutih kartona, ali su putovali kao podrška. Igralo se u crveno-plavim dresovima. Hajduk je poveo golom Asanovića iz jedanaesterca. Bila je to utakmica velikih obrana: Pralije s jedne i Ravnića s druge strane. Pet minuta prije kraja Radmanović je iz daljine izjednačio – i ušlo se u produžetke.
Nakon 11 serija penala, Zoran Varvodić Rambo, zamijenivši Praliju pred sam kraj, obranio je tri jedanaesterca, zabio jedan – i postao junak finala Kupa. Snimku i danas gledamo na YouTubeu.
Nazvali smo junaka Zorana Varvodića:
“Svaki osvojeni trofej velika je stvar, pogotovo tada kad je bila jaka konkurencija. Obrađena je jedna dobra generacija, obranio sam tri jedanaesterca, zabio jedan i zadnji obranio Paliski.”
Slavilo se te noći u Splitu. Pehar je odnesen i u tadašnji Barin Holywood, kultno okupljalište Splićana. Lijepo je bilo vidjeti Ibricu Jusića kako sjedi sa bijelim šalom na klupi Hajduka – duh Svetoga Vlaha i Svetog Duje kao da su zajedno vodili Bijele do pobjede. Kao nekad kad su “Dubrovački trubaduri” pjevali “Bili su bili vrhove planina” pred derbije kod Stare plinare.
Na klupi su bili Skoblar, Vojo Kačić, Ante Ivković Zonzi, Danko Rožić – sve ljudi ukorijenjeni u hajdučku priču.
U Poljudu je posebno proslavljeno osvajanje Kupa – pehar je iznesen pred iduću prvenstvenu utakmicu protiv Sarajeva. Gibonijev bend “Osmi putnik” objavio je pjesmu “Glasno, glasnije”, u kojoj su gostovali i igrači Hajduka: Vulić, Andrijašević, Pralija i Jerolimov – svi redom i dobri pjevači.
Hajduk je tada osvojio Kup koji smo možda najviše slavili – trofej koji je spasio osamdesete godine Bijelih. Desetljeće bez previše titula, ali s jednom od najtalentiranijih momčadi ikad.
I onda – scena koja se dotad nije vidjela.
Zoran Varvodić, naš Rambo, dočekao je Torcidu na željezničkoj stanici u Splitu. Na snimci to zabilježio Gordan Franić Futa, pokretač splitskih televizija.
“Ujutro sam gostovao na Radio Splitu. Kad sam čuo da navijački vlak dolazi, otišao sam ih dočekati. Bio je tamo i pehar. Navijači su nas vodili do trijumfa.”
Zajedno su potom krenuli preko Rive i Marmontove na Poljud, sa zastavom Ferijalnog kluba, predvođenom Brankom Slivarom.
Miris bengalki i danas budi sjećanja nas dice – kad smo s Bijelima pisali najljepše stranice povijesti voljenog kluba.
