Donosimo vam reportažu, u dva dijela, iz Slavonskog Broda, u kojoj ćemo vas upoznati s potomcima dvojice onih, čiji su roditelji, trbuhom za kruhom, došli iz tada gladnih dalmatinskih i hercegovačkih krajeva u Slavoniju. Jedan od njih je najvatreniji navijač Hajduka u Brodsko-posavskoj županiji, a drugi je, samozatajni, marljivi i čestiti poduzetnik. Da ne otkrijemo baš sve, naš gost u idućem dijelu reportaže ne daje izjave za medije, ali se na spomen Dalmacije i Hercegovine ipak odlučio popustiti. Kad vam kažemo, da je taj svjetovnjak franjevačkih odlika, čiji je moto “manje priče, više rada” u koroni zapošljavao i povećavao izvoz te da nas je prve pustio da poškljocamo terasu s koje puca pogled na glavni trg i rijeku Savu te da nam je prvima pokazao kako će izgledati nekad ponos grada, njegova najnovija akvizicija - Hotel park, sigurno ćete s guštom pročitati i sutrašnji dio reportaže.
Nema boda iz Broda
Makar mislimo da gotovo svi naši čitatelji o Brodu na Savi znaju štošta, ipak ćemo, na početku nabaciti nekoliko crtica o sportu i kulturi, budući da politiku preskačemo. Kako bismo vas što više animirali, preskočit ćemo i Krešu Blaževića i njegov dobro poznati hit “Anđeli nas zovu da im skinemo krila” i prijeći na jednu zaslužnu ženu. Makar biste pomislili da je zbog zališnosti imena i prezimena Ivana Kornelija Emilija Henrijeta Brlić Mažuranić kakva atraktivna brazilska odbojkašica na pijesku (naših korijena, dakako), tome baš neće biti tako. Kako je Ivana živjela nakon udaje baš u Brodu i to u vremenu u kojem je dužnost žene bila da stavi ručak na stol, porodi i odgoji djecu i bude pri ruci svome mužu, makar bila za deset kopalja talentiranija od njega, tako je i naša Henrijeta porodila, prvo sedmero djece, pa se latila onoga čega najbolje zna. Da ne mutimo sada već zamućenu Savu, koju je Knjaz sa suradnicima već dovoljno uzburkao snimajući Hrvatske Velikane, samo ćemo vas uputiti da pogledate jednu od epizoda koja se tiče Ivana i unuke mu Ivane, jer će vam ista biti fantastična podloga za razgled grada i raščlambu postavljenih kipova u njemu. Za sve one koji su sportski tipovi, neće biti ništa novo kada stavimo pred njih da su svoje prve prvoligaške minute, makar im se navijači Legije nisu grafitom odužili kao srebrenima iz Rusije, u Marsoniji odigrali braća Mujčini i vječni mladić Veldin Karić i kako tada, za razliku od danas, kada Marsonija životari u trećoj ligi, nije bilo lako doći do sportskog boda iz Slavonskoga Broda. No, kako naš sugovornik ne navija za Labuda sa Save već za Majstora s Mora, vratimo se mi prvome od dvojca dalmatinsko-hercegovačkih Slavonaca.
Filip Breulj - profesor emeritus hajdukologije, koji Hajdukovu svaku utakmicu odsluša na radiju...
“Ma kakva Marsonija, sinko moj... Mene ti na životu drži Hajduk. Žena mi je bolesna, tako da se brinem za nju, ali živim za vikende i utakmice. Kada su budalaši prodali televizijska prava privatnicima, jer im je malo naša pretplata i jer samo gluposti prolaze na javnoj televiziji, meni se srušio svijet, ali sreća, imaju prijenosi na radiju, pa ja odvrnem do daske i zamišljam situacije na terenu. Na internet ne znam, a u kafiće ne idem, tako da ga slušam kao nekad kad ga se nije gledalo na ekranu. Sjećam se točno kada sam se zakačio za Hajduka. Moja obitelj dolazi iz Kruševa kraj Obrovca. Tamo je i danas sirotinjski kraj. Imamo nešto rodbine u Zadru, ali kod Obrovca nikoga. Moji roditelji su sjeli na vlak bez voznog reda i prvo su došli u selo Vučevce kraj Đakova. Tamo ti je bila velika kolonija nas iz Dalmacije, možda čak i najveća, pa smo se kasnije svi negdje skrasili dalje. I Hajduk je igrao sa tada jakom Zvezdom. Skupili smo se svi ispred tranzistora, ja sam bio malen, tek četiri godine, a atmosfera je bila kao da smo na Placu. Ja takvu radost, do tada, nikad nisam osjetio. Dobili smo Zvezdu golovima Frane i Brokete, sjećam se kao danas, rezultatom dva prema jedan. Broketa je zabio gol iz daljine, stariji su skoro cijelo selo prevrnuli od sreće. Za njih je zabio Mitić, a branio naš prebjeg Mrkušić. Mislim da je on završio za šumarskog inžinjera u Beogradu, pa mu je to bila izlika da pođe iz Splita, ali, po meni, nema opravdanja. Ili se ostavi nogometa ili pređi u niži rang, pravi Hajdukovac nikad neće zaigrati protiv svoga Hajduka.”- otkriva nam korijenje svoje ljubavi šjor Frane.
Odmah nam je na prvu bilo jasno, da se kojim slučajem, u Brodu organizira kakav pub kviz i to na temu Hajdukove prošlosti ili sadašnjosti, vjerujte nam na riječ, da se potpisnik ovih redaka ne bi dvoumio staviti ruku u vatru, da će šjor Filip, da se izrazimo nogometnom frazom, konkurenciju deklasirati, ako bi se uopće našao tko tako mahnit, da se uhvati u koštac takmičiti s našom hodajućom hajdučkom enciklopedijom iz Gromačnika.
“Možda se spominješ filma Obećana zemlja, tamo Bata Živojinović i Mirjana Karanović glume naše stare, koji su iz krša i kamena pobjegli u ovu plodnost. Tako sam i ja, s dvije godine, završio ovdje. Makar me danas pitaju osjećam li se Dalmatincem ili Slavoncem, moram biti iskren i kazati da sam Slavonac, jer me ovaj kraj formirao i othranio, ali zato me za Dalmaciju veže ta strast za Hajdukom. Znaš li ti da sam imao čast upoznati velikoga Bajdu Vukasa? Sinu sam ime po njemu dao i usadio mu isto ljubav za Hajdukom. Imao sam ga, napominjem - jer tad je za Hajduka bilo, prije svega čast igrati, čast upoznati i stisnuti mu ruku, kad su igrali protiv Veleža i pobijedili golovima Ankovića i Zvonka Bege. Mlad si da ga se spominješ, Zvonko je bio virtuoz, no sigurno ćeš Ivu znati, on se onomad pokoškao s razbojnikom Mamićem. Da dođeš u Gromačnik, selo u kojem živim, samo par kilometara od Broda, vidio bi kako svi, ali ama baš svi, kad pitaš za mene, kazuju da sam prvo Hajdukovac a sve onda ono ostalo. Vjeruj mi da me ta ljubav drži na životu. Već sam ti rekao da mi je žena bolesna, tako da se brinem za nju i živim za prijenose, makar me ovi mladi momci više iznerviraju nego usreće!” - polako iz romantike i starih vremena Frane prelazi u sadašnjost.
“Znaš li ti tko je bio Tito Kirigin? Ne bi pod njegovim vodstvom djeca bježala vani, da ti znaš kako ja ne mogu prežaliti što Perišić za nas nije odigrao ni minute. Nama treba predsjednik lider, koji će udariti šakom od stol. Ja znam da Split nije više ekonomski jak kao za vrijeme Kirigina i da nema Dalme, Prime, Bobisa (*makar Bobis postoji, nismo ga htjeli ispravljati jer smo shvatili bit), Jugoplastike, Brodomerkura (*isto kao i za Bobis). Ali, tada su se direktori firmi tukli čije će ime Hajduk nositi na dresu ili koga će Kirigin spomenuti u novinama da je pomogao klubu. Danas dolaze ulagači! Hej, ulagači? Ma u što ti ulažeš? I još k tome, ulažeš ono što ti je u privatizaciji netko omogućio. Pomozi svome klubu ako ga voliš, ne zato da bi ga preuzeo i hvalio se s njim kao trofejem, nego zato da mu pomogneš jer je tvoj. Isto tako, makar je klub satkan od naroda, mora se znati struktura koja ga vodi, jer kako se kaže u Dalmaciji, gdje je puno baba kilavo je dite. Ja bih dao šansu novome predsjedniku, ali Paladina ne mogu prežaliti.” - rezolutan je Filip.
“Utakmica koju sam ti spomenuo protiv Zvezde je iz 1950., tada smo se mi prošetali prvenstvom bez poraza, znaš li da smo jedina momčad koja je i kup digla bez primljenoga gola. Gol razlika je bila 15 naprema nula za moj Hajduk. U finalu smo pobijedili drugoligaša Borca, bila je rovovska bitka, podjednako nas i Krajišnika. I na kraju gol dao najniži igrač na terenu, Mario Boljat zvani Kalimero. Taj podatak da smo digli kup bez primljenoga gola malo tko zna i naglašava. Zato mene boli ovo stanje u kakvom se sad klub nalazi. Mene to podsjeća na šezdesete, kada nam je Dinamo morao pustiti i kad je Bukle zabio pa da se spasimo i ostanemo u ligi. Pa je li nama ovo treba, da se mi u ovako slabom natjecanju vucaramo po sredini tablice, a najveći i najstariji klub u državi?”
Da smirimo Filipa, bacamo na šalu i usmjeravamo razgovor u drugom pravcu.
Kako šjor Filipe najstariji? Pa kad zbrojite godine Građanskom, HAŠK-u, Concordiji i Dinamu onda zagrebački Modri imaju preko 300 godina...
“Slušaj me, jesam na zalazu navijačke karijere, ali ako te zveknem, letiš ti put Splita na moj pogon. Kakav Dinamo? Jadan je klub koji mijenja ime i koji se srami svoje povijesti. Znaš li ti da su fašisti htjeli sagraditi stadion i dati nam ulaz odmah u njihovu Serie A. I što smo napravili? Da je trebalo, raspustio bi se klub. A oni svako malo prekrste klub i zbrajaju godine od krstitki do krstitki. Jadan ti je to neki klub, nekad Canjuga, danas Mamić, sutra netko treći. Znadeš valjda da je klub kao i čovjek. Nosi ime sa sobom u grob.”
Makar je s ovom pametnom valjalo završiti, pitali smo šjor Filipa je li član i ima li želju za kakvim navijačkim rekvizitom da mu se pošalje...
“Skupoća je sinko, meni nije prilika sad plaćati članarinu, ne otvaraj sada tu temu ali penzioneri nemaju za osnov, tako da mi je članska u ovome vremenu luksuz, a ako si mi mislio što slati, ne šalji ništa, moj amblem na bicikli svima otkriva tko sam i kome pripadam.”
I makar skromni šjor Filip nije od poklona, potpisnik ovih redaka se preko Čopa i ekipe iz Našega Hajduka, obavezuje poslati mu njegovu člansku i malo veći amblem s potpisima svih prvotimaca, jer dok je ovakvih kao što je šjor Filip, Hajduk će zbilja živjeti vječno!