Da su “Dalmatinci lijeni” ta poslovica spada u 101 predrasudu o Dalmatincima. Jer oni koji dobro poznaju i poštuju Dalmaciju znadu da je škrta zemlja od krša i kamena težačkim rukama sadila maslinu, ribarskim rukama vadila mrežu i da su Dalmatinci okretni ko “srdele i žilavi k’o masline”. I ako je točna pak ona uzrečica da “riba pliva tri puta”.

“Prvi puta u vodi, drugi puta u ulju, a treći puta u vinu”, tada ne treba čuditi što se tvornica prerade ribe koja je utemeljena 1907. godine pod palicom njezinog prvog vlasnika bečkog industrijalca Karla Varhaneckog, ne samo do danas održala i proslavila prošle godine 100-ti rođendan, nego ona “drži glavu na površini vode” usred sveopće obezglavljenosti koja vlada u našem gospodarskom sektoru.

“Najbolji kupci su nam Japanci”

Danas je tvornica u 100-postotnom vlasništvu četiri vlasnika i broji 316 zaposlenih.

– Potrebe za novom, mladom radnom snagom imamo u proizvodnom pogonu kazao nam je to odmah na početku dipl. oec. i direktor tvornice Sardina na Braču, Mislav Bezmalinović koji je već devetu godinu za redom na čelu ovog 100-godišnjaka i on ne krije svoj ponos tom činjenicom.

Prema njegovim riječima tvornica Sardina “godišnje preradi 3.500 tona, što u konzervama iznosi: 17 milijuna konzervi”.

– Najbolji kupci su nam Japanci. U Hrvatskoj prodajemo 25%, a izvozimo 75%. Najviše izvozimo u Japan – kaže za morski.hr s ponosom direktor Bezmalinović.

Radnička plaća je 4.556,00 kuna, a imaju i primjera gdje već nekoliko generacija po redu radi kod njih i živi od ribe. Najveći broj zaposlenih je s otoka Brača (Postira i Milna).

Tajnu uspjeha tvornice direktor ne krije. Čak štoviše jednostavno je otkriva kada kaže da se u plusu uspijevaju održavati planiranjem unaprijed i stalno šire asortiman svojih proizvoda.

Svi sinkronizirano “dišu”

Dok se sve tiskovine žute od skandaloznih vijesti na rubu “paranormalnoga” za tvornicu Sardina na Braču nema straha. Bez velikih riječi, ovdje se radi planski, znalački i sistematizirano, po strani od svake pompe i želje s pripadanjem u skorojevićke gospodarske krugove. Ovdje se radije pomiču granice – sve do zemlje izlazećeg sunca. I to sve “radnici rade u tišini kao u pjesmi ribar plete mrižu svoju koja njemu triba”. Samo su iz svijeta svakodnevice iskoraknuli kada su 2017. navršili 100 godina postojanja i tim povodom izdali monografiju i snimili film o tvornici kojeg su prikazivali na rivi u Postirama uz pečenu srdelu i tunu.

Što više reći nego da ovaj brod nije izgubio kompas, a niti nikad neće. Dok je ribe u moru i dobre volje ribara i radnika, pa i vlasnika i menadžmenta koji svi tako sinkronizirano “dišu”. U Hrvatskoj prava rijetkost, zar ne? Zapravo, prava endemska gospodarska pojava, za kraj će teksta portal morski.hr.



Komentiraj

Napišite komentar
Upišite svoje ime